Za mladu Hercegovku Draganu Miskin čuo je cijeli region kada je krajem prošle godine, tokom snimanja novog filma Emira Kusurice “Mliječni put”, u pojedinim scenama mijenjala slavnu italijanskom glumicu Moniku Beluči. Međutim, malo ko je tada saznao da sve to nije došlo samo od sebe, i da se Dragana već sedam godina bavi glumom kao član amaterskog pozorišta "Osvit" iz Bileće, kao i da je aktivni učesnik drugih kulturnih događaja u Hercegovini. U intervjuu za Buku, govori o radu na filmu, ali i o svojim predstavama, ljubavi prema glumi, stanju u kome se nalazi kultura, ali i o tome kako je biti glumac amater u Hercegovini.
Odkuda ti u Mliječnom putu?
Za snimanje ovog filma sam se prijavila tako što sam otišla na kasting kao i ostalih 3.000 ljudi koji se taj dan pojavilo tamo. Na samom početku snimanja sam dobila poziv kao statista za jednu scenu i tada sam radila samo taj jedan dan, a ostale dvije godine čekala još neki poziv ili bilo šta što će me odvesti na snimanje filma. Sjećam se da je tada moja želja za glumom bivala sve veća. I tako je jednog dana uslijedio i poziv od režisera Slobodana Dedejića da mu treba pomoć oko statista iz Bileće. Odazvala sam se, trudila da što bolje uradim svoj zadatak i tada sam došla kao vođa statista.
A susret sa Monikom Beluči?
Moj prvi susret sa Monikom Beluči je bio kad sam statirala u jednoj sceni, a ona trebala da sjedne pored mene. Bila sam mnogo uzbuđena. Najljepša žena svijeta tu kraj mene. Tada su svi primijetili neku sličnost između nas, iako ja nisam ni razmišljala o tome. Bilo mi je bitno da sam tu, sa tom ekipom, u tom okruženju i zaista sam prvi put osjetila da je to jedino pravo mjesto za mene, da jedino ako to radim, ne griješim.
Moniku sam mijenjala, takoreći bila njen "stand in" tih par dana snimanja u bilećkoj kasarni. Svi su me od tada počeli poistovjećivati sa slavnom glumicom. Više me niko ne zove Dragana, nego "Monika. Samim tim je i zaboravljeno da sam ja 7 godina amaterska glumica pozorišta "Osvit" iz Bileće. Novinarima sam uvijek pričala i o svim svojim predstavama, ali akcenat je naravno bio na tih par dana Monikinog "stand ina". I na njih sam takođe jako ponosna. Svakome bi prijalo da ga upoređuju sa najljepšom ženom svijeta. I naravno, nakon par dana provedenih pored Monike, znam da ona nema samo fizičku ljepotu, ona je prelijepa i kao čovjek i zbog toga mi je još više drago što je ona dio moje, takoreći male karijere.
Ali uprkos tome, ja svoj život nakon toga opet vraćam na "daske koje život znače". One su mi bliže srcu, ali sam i dalje u iščekivanju da ću nekad zablistati u nekom filmu.
Kada se javila ta ljubav prema glumi?
Glumu sam zavoljela od malena i govorila sam svima da ću jednog dana biti glumica. A sve je zapravo krenulo u srednjoj školi i to sa pjemom "Strepnja" od Desanke Maksimović, koju sam zajedno sa 30-ak učenika moje škole izvela u “Poju ljubavi” u sklopu Zavičajnog kluba "Osvit" iz Bileće. Nakon nekog vremena, pozvali su me iz Osvita i dali mi moj prvi scenario.
Možeš li nam reći nešto više o predstavama koje si igrala, kao i o onima u kojima si bila koreograf i kostimograf?
Prva predstava koju sam radila bila je "Brakčarenje", po scenariju i u režiji Miodraga Hrnjeza-Ljuma, uz pomoć profesorica srpskog jezika i režisera Raja Jevrića. U toj predstavi je riječ o dva bračna para. Sa svojih 15 godina nisam mogla da se zamislim u tim vodama, ali sam dala prvi put u životu dio sebe na "daskama koje život znače" i tu se vezala za njih svim svojim srcem. I danas, nakon 7 godina, smatram da je to moja najbolja predstava.
Igrala sam i Maricu u predstavi "Sumnjivo lice" po djelu B. Nušića, a u režiji M.H. Ljuma, za koju mogu reći da je privukla bilećku publiku pozorištu.
Tu je i predstava "Krsna slava", gdje su prikazani svi hercegovački običaji. U toj predstavi sam bila žena udavača. A onda ide nešto na šta sam jako ponosna. Moja monodrama. To je "Oporuka Desanke Maksimović". Da mi je neko rekao da ću onda kad sam govorila samo pjesmu "Strepnja", nakon 5-6 godina na tu istu scenu izaći kao Desanka Maksimović i svoju omiljenu pjesnikinju saživiti, nikad ne bih vjerovala. Svoju monodramu sam izvela na desetine puta u Hercegovini, Crnoj Gori, Bijeljini.
Moja posljednja predstava "U šta gledah jadna li sam" predstavljena je hercegovačkoj i crnogorskoj publici četiri puta.
Okušala sam se i kao kostimograf i koreograf u dječijoj predstavi "Pareko" i "Uspavana ljepotica".
Zašto amatersko pozorište, a ne akademija umjetnosti?
Imala sam veliku želju da upišem Akademiju umjetnosti u Banjaluci. Čak sam išla na neke časove da vidim kako to izgleda. Imala sam priliku da me glumica Ivana Žigon savjetuje oko upisa, kao i neke druge poznate glumice. Sve su one rekle da je to posao koji zahtijeva puno odricanja i da mi je potrebno mnogo podrške. Pristala sam i na odricanje i imala punu podršku, ali ne i finansije koje su potrebne za Akademiju umjetnosti. To zaista nisam mogla tražiti od svojih najmilijih. Zato sam upisala Srpski jezik i književnost, koji se nalazi zgrada do zgrade sa Akademijom i nadala se da ću nekad moći da pređem u zgradu pored. Fakultet još nisam završila. Vratila sam se u Hercegovinu iz zdravstvenih razloga i nastavila da radim u pozorištu.
Kakav je život u Hercegovini, šta se dešava u gradu u kojem živiš, kada je riječ o kulturi?
Trenutno živim i radim u Trebinju, ali i dalje se u bilećkom "Osvitu" nešto radi. Pozorište u Bileći nije postojalo, nije živjelo dok se nije neko odlučio da to oživi. Taj neko je Miodrag Hrnjez Ljumo. On je dao cijelog sebe da to oživi. U nama svima probudio želju za glumom. Mi smo razumjeli njega, a on nas. Ali ljudi baš i nisu. Imamo vjernu publiku koji dolaze na naše predstave, promocije, izložbe, razne druge večeri, a šta je sa drugima! Ljudi u Hercegovini žive jako teško, i ja ih shvatam da im nije baš do neke predstave i do nekog kulturnog života ako sutra svojoj djeci ne mogu obezbijediti ni najosnovnije za život. Takav je život u Hercegovini. Dešava se da u jednoj porodici niko ne radi i s toga mislim da im baš nije ni do nekog izlaska na neku predstavu. Ali to malo ljudi koji napune našu salu svojim aplauzom nas najtoplije nagradi. Mi ne naplaćujemo ulaznice, dakle, ulaz je uvijek slobodan ko želi da pogleda i da bude dio neke kulturne večeri, upravo zbog stanja u kojem se nalaze naši ljudi. Mi samo tražimo da ljudi vole pozorište i da ga posjećuju i to je naša plata. Ja sam najsrećnija kada vidim prepunu salu, i onda mi ništa nije teško. Volim što sam glumica u našem pozorištu i što su ljudi srećni kad nas gledaju na sceni. Mi uvijek pripremamo nešto novo. I stalno se radi na nečemu.
Koliko je danas glumcima u Hercegovini teško naći svoje mjesto na „daskama koje život znače“? Da li je uopšte teško biti glumac kod nas?
Jako je teško opstati u glumi uopšte. Akademije su preskupe, a glumci jako malo plaćeni. S obzirom da mi ne naplaćujemo naš rad na predstavama, znači da to radimo iz čiste ljubavi. I onda kada morate da, pored tog angažmana, tražite posao od koga ćete živjeti, onda se jednostavno izgubite. Ja trenutno radim posao koji nije ni blizu umjetnosti, ali preživjeti i živjeti se mora. Ipak, od svega toga ne odustajem. Upravo pripremam jedan svoj nastup i, nakon male pause, ponovo stajem na "daske koje život znače". Dakle, ako jako volite i želite nešto, moguće je. Moj grad je pun talentovanih glumaca kojima je samo potrebno malo vjetra u leđa.
Kakvo je po tebi stanje u kulturi kod nas?
Stanje u kulturi bi trebalo biti puno bolje i u kulturu bi trebalo puno više ulagati, jer upravo se po kulturi u jednom društvu vidi kakvo je to društvo. Kultura nas opisuje. Ne opisuje nas lijepo odijelo, skupa haljina, visoke plate, već kultura. Kultura nema mane. Nikada nikome nije naškodilo ako je otišao da pogleda neku kulturnu manifestaciju i potpuno se prepustio tome i obogatio se sa par dobrih stvari. Ljudima je potrebno samo da shvate da bez kulture nema ni nas, i da moramo da radimo na tome više nego na bilo čemu drugom.
Živimo u vremenu senzacionalizma i reality emisija. Koja nam je alternativa?
Najlakši je put otići u bilo kakav reality show i postati zvijezda tako što se razotkriješ što više i pokažeš sve svoje mane i za to dobiješ aplauz i novac. Ljudi gledaju da do novca i slave stignu nekim lakšim putem i to je upravo takav put. Nekako je pomjeren taj cijeli sistem vrijednosti, preko obrazovnog sistema, pa svega ostalog, nemamo se mi mladi više na koga ugledati. Mnogi od nas ne uspiju jer nemaju podršku, jer nisu shvaćeni, jer nisu dovoljno jaki da opstanu u našoj zemlji i istraju u svojoj želji. Sigurna sam da niko ne želi, niti je ičija želja da baš završi u nekom showu. Uvjerena sam da svi imamo šire vidike, samo što se dovoljno ne trudimo da to ostvarimo. A zaista ne treba mnogo, treba vjerovati sebi i ići za onim što je u tebi i u čemu se osjećaš najbolje.
Razgovarala Tatjana Čalić
