Maleno selo od 62 stanovnika je ekskomunicirano iz Crkve i na njega je bačena toliko jaka kletva da samo papa može da je ukloni, piše BBC
Istorija vještičarenja u selu Trasmoz, smještenog u podnožju
planine Monkajo u Aragonu, seže vjekovima unazad.
U njemu danas živi Lola Ruiz Dijaz, savremena vještica, sa sijedom kosom,
zelenim očima, šik odjećom i laptopom u ruci. Jedino na njoj što se iole može
dovesti u vezu sa vještičarenjem su njene minđuše sa motivom sove i zlatni
amuleti oko njenog vrata.
“Cijela priča o vještičarenju u Trasmozu počinje ovde, u ruševinama zamka iz
12. veka”, počinje Dijaz svoju priču.
“U 13. vijeku njegovi stanovnici odlučili su da počnu da se bave proizvodnjom
lažnog novca. Da bi što bolje sačuvali ovu tajnu i spriječili seljake da suviše
zapitkuju i upliću se u njihova posla, izmislili su glasinu da vještice i
čarobnjaci u zamku noću spremaju magične napitke. Plan je uspio, i uskoro je
svima prva asocijacija na selo bila vještičarenje”, dodala je.
Dijaz je objasnila da je u ono vreme Trasmoz bio vrlo snažna zajednica i moćan
feudalni posed, pun rudnika gvođža i srebra, kao i rezervi drveta i pijaće
vode. Takođe nije bio pod vlašću katoličke crkve, a zahvaljujući kraljevskom
dekretu nije bio u obavezi da plaća porez obližnjoj opatiji Veruela – što je
prilično ljutilo crkvene poglavare.
Kada su glasine počele da se šire van granica sela, opat
manastira Veruela video je u tome odličnu priliku da kazni žitelje, zahtjevajući
od nadbiskupa Tarazone, najvećej obližnjeg grada, da ekskomunicira cijelo selo.
To je značilo da ne mogu da se ispovjedaju i primaju svete tajne katoličke
crkve.
Bogata zajednica Ztasmoza, koja se sastojala od Jevreja, hrišćana i Arapa, nije
se pokajala – što je bio jedini način da izbjegne ekskomunikaciju. Ove rasprave
nastavile su se dugi niz godina, a kulminirale odlukom manastira da riječni tok
preusmjeri od sela, umjesto da plaća vodu koju je koristio. Pedro Manuel
Himenez de Urea, lord i tadašnji vladar Trasmoza, odlučio je da povede oružani
sukob protiv sveštenstva i zasigurno bi izbio rat da kralj Ferdinand II nije
progovorio u korist sela, navodeći da su akcije mještana opravdane.
Katolička crkva nikada nije oprostila Trasmozu ovaj poraz, a papa Julije II je
1511. godine na selo bacio kletvu čitajući psalm 108 iz Knjige psalama, što je
bilo najmoćnije sredstvo kojim je crkva tada raspolagala. Kletvu je mogao da
ukloni jedino papa lično, ali to se do današnjeg dana nije dogodilo.
Naredne godine bile su prilično mučne za Trasmoz. Zamak je
sagorio do temelja 1520, i vjekovima nastavio da postoji samo kao ruševina.
Jevreji su protjerani iz Španije u 15. vijeku, a selo je počelo da zapada u
krizu. Sa 10.000 stanovnika svelo se samo na 62 osobe, od kojih polovina nije
trajno nastanjena. Selo danas nema ni školu, ni radnje, već samo jednu kafanu.
Mnoge kuće su ruinirane, a ulice gotovo prazne.
Kula zamka pretvorena je u mali muzej vještičarenja, u kojem se mogu vidjeti
predmeti koje se povezuju sa ovom aktivnošću. U dvorištu zamka može se videti
statua La Tije Kaske, posljednje ubijene vještice, koja je 1860. godine bačena
u dubok bunar.
“Izbila je velika epidemija kuge, za šta nije bilo objašnjenja. Tako je krivica
svaljena na La Tiju Kasku, koja je drugima bila tajnovita i čudnovata. Mještani
su je opkolili i bacili u bunar, nad kojim upravo stojimo”, kaže Dijaz.
Na pitanje šta je potrebno da bi se postalo vrhunska vještica,
odgovara: “Očigledno, veliko znanje o biljnoj medicini, ali i poznavanje
istorije mjesta i promovisanje svih stvari koje su vezane za Trasmoz. Biti vještica
danas znači isto što i imati orden časti”.
Umjesto bacanja čini, Dijaz danas priprema napitke od ruzmarina i žalfije, za
koje se vjeruje da rasteruju depresivne misli i donose dobru sreću.
“Naravno, potrebno je da vjerujete u to. U suprotnom, neće djelovati”,
zaključuje Dijaz.
