Riječ je o Dodikovom planu B koji bi trebao biti realizovan u slučaju da njegovi bezbjednosni izvori procijene da je opozicija uspjela pokrenuti toliku kritičnu masu da vlast nema šanse da je zaustavi. Iza cijelog plana stoji Milorad Dodik, lično.
Plan A, međutim, podrazumijeva da kontraprotesta neće ni biti, odnosno, da Dodik i dalje blefira javnost kako će na istom mjestu i u isto vrijeme organizovati kontraproteste, s ciljem da zaplaši opoziciju i narod mogućim neredima koji bi u tom slučaju bili neminovni. Uoči samog protesta Dodik bi odigrao još jednu svoju rolu "Čuvara Srpske", pa bi, zbog "mira i stabilnosti" i "srpskog jedinstva", obavijestio javnost da odustaje od kontraprotesta, a opoziciju optužio da je pokušala izazvati sukobe.
Međutim, Dodikova provokacija upućena opoziciji, obećanjem da će podnijeti ostavku, ako uspiju okupiti 40 hiljada demonstranata 14. maja u Banjaluci, ukazuje na to da je plan B, sve aktueleniji.
Radi se u stvari o dobro isplaniranom političkom samoubistvu, čiji je cilj stvaranje haosa pod čijim plaštom bi Dodik i njemu najbliži napustili zemlju i sklonili se u Rusiju. Po ugledu na svrguntog Ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, Dodik bi za prevrat optužio Zapad, "strane plaćenike","izdajničku opoziciju"...
Plan je zasnovan na procjeni Dodika i njegovog najbližeg okruženja da im bliska budućnost nije nimalo svijetla i da im je svrgavanja sa vlasti od strane "mrskog zapada" najbolji izgovor da za sebe, u rusofilski opredijeljenom, dijelu društva prigrabe kakav takav oreol mučenika koji su pod pritiscima "mrskog" Zapada i "domaćih izdajnika" potražili zaštitu od "Majke Rusije". U tom slučaju svaka istraga koja bi protiv njega i njegovih saradnika bila pokrenuta, bila bi okarakterisana kao napad na "ruske miljenike", zašto bi od zvaničene Rusije tražili zaštitu.
Dodiku ili nekome ko je osmislio ovaj scenario, kao inspiracija je, pored ukrajinske, poslužila i rumunska revolucija iz 1989. u kojoj je svrgnut diktator Nikolaj Čaušesku.
Ako je neko zaboravio, Čaušesku je, u sred protesta koje su organizovali njegovi protivnici, za 22. decembar 1989. godine organizovao velike kontraproteste, odnosno miting podrške samom sebi. Organizovan je prevoz naroda iz svih krajeva zemlje do glavnog grada kako bi podržali svog "voljenog predsjednika".
Ispred predsjedničke palate, se okupilo desetine hiljada građana. Oduševljen tolikom masom, predsjednik je izašao da ih pozdravi.
Bio je, međutim, neprijatno iznenađen. Dočekao ga je slabasan aplauz koji je dolazio samo iz prvih redova, ostatak mase je ćutao i komešao se. Nakon što se malo pribrao, još uvijek zbunjeni diktator, se obratio masi, koja ga je dočekala zvižducima, i pozivima da podnese ostavku.
Nastao je haos, masa je jurnula prema palati, a diktator je pobjegao u palatu. Tek tada je, valjda, shvatio, da je narodu prekipilo i da više nema simpatizera, samo nevoljnih pristalica koji su sve do tog trena pognute glave ćutali i trpili.
Sve dok jednog dana, njihovo nezadovoljstvo nije nadjačalo njihov strah, pa je, ohrabrabreno u velikoj masi iz njih iskreno progovorilo ono što osjećaju prema svom "voljenom vođi".
Ostalo je istorija, koja svjedoči o tome kako režim pada pod naletom onih koji su mu do juče aplaudirali. Takvi stav promijene preko noći. Dovoljno je samo da vlada obustavi isplate iz Budžeta.
Naravno Dodik nema namjeru da prođe kao Čaušesku i zainteresovan je samo za prvi dio priče, u kojem bi on za razliku od rumunskog diktatora, planski doveo nezadovoljni narod u Banjaluku (olakšao posao opoziciji koja nema sredstava da plati tolike autobuse) i još ga, po potrebi, nahuškao protiv samog sebe, ako je to uopšte i potrebno.
(U prilog ovom planu, sigurno idu i nedavne odluke Vlade o obustavi svih isplata iz Budžeta, i neisplaćene plate velikom dijelu budžetskih korisnika uoči samih praznika.)
Mogućnost da se u Banjaluci 14. maja okupi preko 40 hiljada demostranata, zato nije uopšte isključena. Ako Opozicija može da okupi 20 hiljada, a Režim bar još toliko pristalica na istom mjestu, u isto vrijeme, ko će to i na koji način procjenjivati ko je pristalica vlasti, a ko opozicije. Relano gledajući u takvoj situaciji gotovo nije ni moguće da dođe do međusobnog obračuna okupljenih građana, kao što se to u cilju sijanja straha iz režimskih redova uporno plasira.
Veća je, vjerovatnoća da ogromna većina okupljena mase, poput one u Bukureštu, jurne npr. na Palatu Republike u kojoj, do 14. maja, gotovo sigurno stoluje Milorad Dodik. Prema tome, ako neko treba da ima razloga, za strah od najavljenih protesta i kontraprotesta, onda je to zasigurno on i njegovo najbliže okruženje, naročito bezbjednosne strukture koje bi mu trebale garantovati bezbjedan prolaz do banjalučkog Aerodroma, uz nadu u dobre metorološke uslove.
