O knjizi je još ranije profesor Nerzuk Ćurak rekao kako su “autorove kolumne vrlo precizne – kao povezane slike koje tvore jedinstveni prostorno-vremenski kontinuum; na kraju kolumne, gotovo uvijek, je uspješna poenta koja povezuje gradivo i potvrđuje da te kolumne nisu tek puke impresije nego znalačka figura pluralne interpretacije nekog mikrosvijeta”. U razgovoru za Dnevni list Burić govori o sjećanju, zaboravu i pamćenju, o stvarnosti i željama.
Od Ivana do Azize – što je sve stalo između korica knjige i kako ste ih uopće, među mnoštvom objavljenih tekstova, izabrali?
– Između korica su stali uglavnom suze i smijeh. Godine pisanja kolumni koje nisu pomogle da ljudima bude bolje ili, eventualno nauče misliti, ali nadam se jesu nekoga zabavile i nasmijale, kako reče promotor na mostarskoj promociji prof. dr. Senadin Musabegović. Tekstove sam, mislim, birao dva ili tri puta, ta knjiga je mijenjala oblike, i naslove – jedan mogući je bio “Društvo orijentalnog mamurluka”, a drugi “Ni na webu, ni na zemlji” – ali se na kraju, uz pomoć nekih meni dragih ljudi, došlo do ovog obima. I do ovog statusa: vidim da ljudi vole knjigu, iako sam bio skeptičan prema ovakvim radovima. Često smo se znali šaliti da knjige kolumni izdaju novinari u stanju kliničke smrti. Uh, nešto me malo probada…
Jesu li knjige čuvari sjećanja, borba protiv zaborava? Što je za Vas kao autora kultura sjećanja?
– Pamćenje je prosto fiziološki akt, zdrava ste i normalna osoba ako pamtite. Kad se mozak isprazni od memorije, onda ste biljka i vode vas u neku ustanovu iz koje se više ne vratite. Nema tu velike filozofije. Ili ima, ako je borba dobra protiv zla, zapravo, borba pamćenja protiv zaborava, kako nas uči veliki Milan Kundera. Kultura sjećanja je kulturna antropologija koju se iz dana u dan želi potisnuti, jer živimo u vrijeme spodoba koje su nešto između dinosaurusa i muzgavaca. U smislu da svijet počinje od njih i da žele pobrisati ostatke prijašnjih kultura, a kao pozivaju se na tradiciju. Što se muzgavaca tiče, partijska disciplina i ponašanje u duhu vremena podrazumijevaju ljigavost u kojem se bezočno možete izrugivati narodu, i istovremeno biti njegov predstavnik. Ta shizofrenija nije samo naša stvar, ima svugdje toga, ali kod nas se najbolje prima, jer su naši narodi veći poltroni od drugih. Uhode. Uhalaže.
I danas često kažemo “To je nekadašnja ulica…”. Gazimo li, često nepotrebno i bez razloga – osim dnevno-političkih, vlastitu memoriju?
– Dosta od odgovora na ovo, ima u odgovoru na prošlo pitanje. No, hajdemo se malo držati pisanja, iako je zaista besmisleno oduzimati ime jedne od najvažnijih sarajevskih prometnica internacionalnom borcu za radnička prava, novinaru koji je dao život za uvjerenje, a ubile su ga ustaše, i još je, nota bene, rođen u Hercegovini i dati toj ulici ime koja je podržavala pogrešnu stranu u Drugom svjetskom ratu, odležala godinu zatvora i emigrirala. Mi smo jedna mala bara u kojoj pliva puno onih koji su imitacija krokodila. Jer, vratimo se pisanju, možda su Mile Budak, Ahmed Muradbegović ili Dragiša Vasić bili odlični pisci, ali su vrijeme, čitatelji, recepcija, struka izabrali Andrića, Krležu, Crnjanskog, Kulenovića… I nema gumice kojom je to moguće izbrisati, niti table s natpisom koja to može prekriti.
Koje su to ‘Vaše’ sarajevske, a koje mostarske ulice? Koje čuvaju najviše sjećanja i uspomena?
– Uh, nije to lako pitanje, pogotovo za mostarske. Ako znamo da smo mi cernička djeca taj dio grada uvijek zvali Cernica i sokaci, nismo često te ulice zvali njihovim pravim imenima – Adema Buća, Rudinčeva ili Hadžiomerovića. S druge strane, Liska je uvijek bila «to», sad i ne znam kako se zove, ali mi nije ni bitno. Ko te hoće razumjeti zna gdje je Liska, kao što zna gdje je Stara stanica, i u Mostaru i u Sarajevu. Ko hoće praviti novu kartografiju, to je već druga stvar. U Sarajevu se promijenilo dosta imena ulica: nasreću moju, Džidžikovac, niko nije dirao. Nije ni Titovu, ali jeste Jug-Bogdana, koja se danas zove Rizaha Štetića. Čini mi se da nijedan od ta dva naziva nije adekvatan za tu, po meni najljepšu ulicu u gradu. Da se mene pita zvala bi se Mostarska, jer djeluje onako, mediteranski.
Kada danas, na promociji, preletite stranice ove knjige, koji su osjećaji najviše tu, u toj knjizi iz naše svakodnevice? Strah, melankolija, jednoličnost, čežnje…?
– Najveći kompliment za ovu knjigu izrekao je prijatelj i kolega, koji je rekao: dat ću ovu knjigu svojoj kćeri, koja sad ima 14, za desetak godina, da vidi šta smo mislili i osjećali prema ovom vremenu. To mi je, onako, baš veliko i ne mogu se oteti utisku da je sve to pisano za neke bolje, neke koji će doći. Ja, naime, ne mislim da krivu Drinu može ispraviti neko ko je skretao Radobolju u svoju avliju, odnosno da nije prirodno da ljudi koji su vodili rat i bili njegovi gospodari, sada strateški promišljaju mir. To je neprirodno. Očigledno ćemo morati sačekati da prođe jedna generacija tih stratega, pa da neko tu živi kako treba. Ili – neće. Dnevni list je prije par dana objavio da je u 2015. više od 80.000 ljudi napustilo Bosnu i Hercegovinu. Ako dodamo brojku iz 2014. od oko 70.000, to je jedan i po predratni Mostar. I kad ih danas čujem kad se zaklinju u Mostar i mostarsko, ili u nacionalno bude mi smiješno. Na kraju, izgleda kao da će na Neretvi ostati samo njih dvojica.
Ima li entuzijazma i koliko u bh. kulturi danas, pa i entuzijazma i u pisanju i izdavanju knjiga? Što nas čini tako tvrdoglavim u neodustajanju?
– Nemogućnost izbora. Zemlja duboko, nebo visoko, pa nemaš gdje. Nego, u knjige, i tako u muziku, u pisanje, u neki svoj svijet, nekakav eskapizam važan, valjda, samo nama. Ekonomski bi bolje bilo biti, recimo kao Halid, ali ni ovako se ne smije previše žaliti. Imam crtež iznad kolumne i ljudi me u samoposluzi prepoznaju i čestitaju na stavovima. Kako onda odustati?
