Žene iz Ilijaša na tržnici su prodavale sir. Bijeli meki kravlji sir poslagan na čistim bijelim platnenim maramama. Ništa nikada nije bilo tako čisto kao te marame. Možda samo pelene u koje će za koji čas biti umotane neke bebe rođene 1975. ili 1976. A, u naše vrijeme najčistije stvari bile su bijele ilijaške marame i bijele pelene koje su vihorile na novosarajevskim balkonima kao znamenje neke plemenitije predaje: predala se smrt životu. Pričalo se da je, osim tih žena koje su prodavale sir, iz Ilijaša i Jadranka Stojaković. Svirala je gitaru i pjevala pjesmu koja je bila veliki hit tih sezona, po kojoj tu ženu i danas pamtimo, a naše je sjećanje tužnije nego sto bi sjećanje na pjesmu trebalo biti. Ostalo nam je u ušima kao čisti derivat tuge, čist skoro kao one ilijaške bijele marame i evo zapjevali bismo je samo kad bi nas držao glas: Sve smo mogli mi da je duži bio dan, da si našao za me malo vremena.
S Jadrankom Stojaković jedna je riječ ušla u našu povijest. Bila je to riječ kantautor. Po shvaćanju Duška Trifunovića iz emisije “Na ti“, kantautor je onaj koji sam svira i pjeva svoje ili tuđe pjesme; to je jedan – kako bi se reklo – buntovnik, pa uz njegovo ime treba spomenuti i Boba Dylana. Uz Jadranku se isto tako spominjao Dylan, premda ona nikakve veze s njime nije imala, niti je u njezinoj pojavi i pjesmama bilo ičeg buntovničkog. Svirala je meko i pjevala nježno kao da već u ono vrijeme nije bila odavde, nego iz neke zemlje u kojoj se više vodi računa o tome kako smjerno beharaju trešnje nego o tome kakav kijamet nastaje kad snijeg padne na behar.
Drugi kantautor zvao se Slobodan Samardžić. On je pjevao: Laž ima kratke noge, ali zato ima krila, ona leti, leti, leti kao albatros. Njegova karijera bila je sitnija, izvan Sarajeva za njega nisu ni čuli, ali bi se katkad pojavljivao u onim čudnim emisijama koje su počinjale u petnaest do sedam, a zvale su se “Hej haj brigade“, opet po pjesmi koja je pjevala o onima koji svoju zemlju srcem grade. Slobodan Samardžić obilazio je gradilišta omladinskih radnih akcija i pjevao brigadirima jer je tako bilo jeftinije, jer za njega i za još jednog s gitarom nije trebao ni razglas, niti je trebala bina.
Ali najveći i najzanimljiviji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Šobić. Snimio je dva albuma za Diskoton i godinama nije silazio s onih Venovih top-lista, koje su prilično tačno oslikavale koja se muzika sluša u Sarajevu i okolici, iako bi sasvim rijetko ime pjevača i naziv pjesme bili ispravno napisani, pogotovu ako je pjevač bio stranac. Srećom, Šobić je u to vrijeme bio domaći, iako je bio Crnogorac. Međutim, kako se u njegovim krajevima baš i nije slušala narodna muzika, a tip koji bi sam sjedio i nešto tamburao mogao je izazvati samo sumnju, tako je Miladin Šobić postao sarajevska zvijezda. Za njega se nije znalo ni u Zagrebu ni u Beogradu, niti su u tim gradovima prodavane njegove ploče. Šobić je pjevao: A zar ne bi bilo ljepše sad misliti na vinograd, kao dragom dičiti se njime, čuvati ga zime. Pa je onda pjevao: Molim zidara sa novogradnje preko puta da mi kratko rukom signal da, ako dođe gradski autobus, možda siđe Marija. Ili: Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put. A onda je kao najveći sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onog dana kada je Miladin Šobić zauvijek otišao iz našeg grada, ugašena je iluzija da bi čovjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nešto reći i da bi to nešto moglo biti važno. S posljednjim kantautorom umrla je zapravo poezija naše povijesti, dani vjere u pjesme koje se mogu pjevati, a ipak su pjesme po pravilu i zakonu.
Tako je na kraju nestao i čovjek koji nije znao ni svirati, ni pjevati, ali je najviše od svega želio biti kantautor i htio je da ga njegov grad takvim doživljava. Zvao se Asaf Bešović i evo ga čujemo kako neke 1981. kroz crnu sarajevsku noć u praznoj dvorani Trasa pred dvojicom-trojicom podsmješljivaca urla: Virdžinija, nisi moga soja. Zato je trebalo imati hrabrosti. Lako je bilo biti Jadranka Stojaković ili Miladin Šobić pa pjevati pred stotinama ljudi, ali Asaf je na ovom svijetu pjevao sam.
Historijska čitanka, 20. kolovoz 1999.
