Za čitanje i promišljanje: Vladan Desnica - Laž i umjetnost

GODIŠNJICA

Za čitanje i promišljanje: Vladan Desnica - Laž i umjetnost

Piše: Uglješa Vuković

Vladan Desnica (1905-1967) je srpsko-hrvatski pisac za kojeg svesno upotrebljavam ovu odrednicu srpsko-hrvatski.

Razlog je činjenica da današnji reprezentativni prikazi iz južnoslovenskih književnosti (ako množina uopšte postoji) rado svojotaju nesumnjivo potrebnog im Desnicu. Naime, Desnica, po poreklu Srbin, svoj radni i životni vek proveo je u Hrvatskoj, i kako nije doživeo raspad zajedničke države ostao je prisutan i u srpskoj, i u hrvatskoj književnost, bez zameranja na obostrano svojatanje.

 

Upravo to nezameranje i neprigovoranje zbog svojatanja, nešto nesvojstveno srpskoj i hrvatskoj kulturnoj sceni (poznate su besmislene prepirke zbog Andrića), otkriva i narav značaja Vladana Desnice. Ovaj ispisnik možda najgenijalnih redova naše pisane reči ostao je po strani, nedovoljno poznat široj čitalačkoj publici. Njegovoj virtuoznosti danas se dive književni kritičari i pisci ukazujući na zanatsku sposobnost nekada osporavanog i nepriznatog virtuoza. To što postaje jasno upućenijim poznavaocima pisane reči sramežljivo se otkriva i ostalima. Tako je Desnica zastupljen u našoj lektiri, doduše samo delom Proljeća Ivana Galeba, i to ovo delo je najčešće izborno.

Književna kritika uživala je da u prikazima Desničinih dela osporava stvaraoca zbog njegove kasne pojave na književnoj sceni. Redovno su isticali razumljivu nebitnost tog podatka, ali isto tako redovno taj podatak se može pročitati. Zanimljivo je da je Desnica kritikovan i zbog ideološke nepodobnosti, te je njegov osvedočeni modernizam i nepatvoreno larpurlartističko pisanje mnogima smetalo jer u njegovim je delima nedostajalo prikaza narodnooslobodilačke borbe i revolucionarnih nadahnuća. U Zimskom ljetovanju, koje je smešteno u to doba, Desnica gotovo da ne spominje partizane, a seljake ne upliće u zanose partizanskih borbi. Kritika kritikuje što seljake prikazuje nezaineresovanima i dezorijentisanima. Kako je moguće da jedno naše selo nije žudilo za revolucionarnom antifašističkom borbom? Zamera mu se i mračno prikazivanje ovdašnje zbilje i kako se odrodio od rodne zemlje, a u savetima mladim umetnicima zapostavlja vaspitnu (čitaj ideološku) premisu. Čak i ta kritika Desnici priznaje zanatsko umeće, ali za to se dobija koja pohvalna reč sa velikim Ali. Zbog toga se ipak ne dobija NIN-ova nagrada. Po sudu svevremenskog značaja, jedan od najboljih romana svih vremena sa ovih prostora je Proljeća Ivana Galeba, ali to kontemplativno, intelektualno, umetničko nadahnuće suviše je oporo i zagonetno, i još se skriva od ovdašnje javnosti, ili svekolika javnost, sa niskim pragom očekivanja, izbegava se postaviti naspram Desnice.

Vrlom romansijeru, pripovedaču, esejisti, mesto je uz Krležu, Selimovića, Andrića ili Stankovića u vašoj kućnoj biblioteci.
Za čitanje i promišljanje polemični izvod iz Desničinog davno objavljenog eseja...

O iskrenosti


U književnosti, svaka je iskrenost u stvari iskrenost o samome sebi. Stoga je izraz ,,kuraža iskrenosti“ umjestan ne samo kad ono što pisac priča ima neku podudarnost s njegovom biografijom ili kad bilo kako ima prizvuk intimne ispovijedi ili iznošenja realnih autobiografskih podataka, već uvijek kad pisac zalazi u dublju i prodorniju analizu ljudske psihe. To nam tumači i opravdava onu tobožnju piščevu „bešćutnost“ i odsustvo svake raznježenosti kod takvih analiza: iznošenje dubljih i prisnih momenata čovječje duše uvijek je skopčano sa izvjesnim osjećajem povrijeđene osjetljivosti i povrijeđenog stida; nasilno analitičko prodiranje u tajne meandre psihe neminovno znači podnošenje izvjesne boli i nadvladavanje nečega što se u nama opire i koprca i crveni. Shvatljivo je da pri takvom poslu pisac mora da odbije od sebe svaku mogućnost raznježenja, da zakoči emociju, da se stavi u neko stanje kataleptičkog nereagiranja. (A sve je to, ako se ne varam, dokaz i znak ne piščeve neosjetljivost, već naprotiv njegove preosjetljivosti.) Svako raznježavanje u takvom bi slučaju predstavljalo upravo idealnu, lojem namazanu kosinu preko koje će se najlakše skliznuti u licemjerje, u kompromis, u samodopadno uljepšavanje, u poluistinu – najzad, u neiskrenost i u laž.

Ko to ne razumije, taj ne razumije nešto što je u književnoj umjetnosti suštinsko, upravo osnovno.

(...) Djelovanje laži.


Laž uvijek i neminovno ima svoje djelovanje: i kad smo se osvjedočili da je „od muhe napravljen konj“, još uvijek pretpostavljamo da predleži bar ta muha. I kad vjerujemo da je neka tvrdnja lažna, mi je, po imenentnim zakonima ljudske psihe, reduciramo 99% , ali nikad za svih 100%.

Kleveta uvijek, i kad je bjelodano dokazana kao takva, bar djelomično postizava svoj cilj, to jest uspijeva da ponešto ukalja svoju žrtvu, da baci na nju neku sjenu: kad se očito dokaže da neko nije krao srebrne žlice po restoranima, za nj doduše ljudi ne govore: „ovo je onaj za koga se pronosilo (istina, neosnovano pronosilo) da krade žlice“. Priznat ćete, ipak ostaje neka mala, tanana razlika između njega i čovjeka za koga niko nikad nije to ni tvrdio.

(Ko bi primijetio da ovo nema veze s umjetnošću, bio bi ili jako naivan ili jako licemjeran.)

Dijete od 4-5 godina priča mi svoj doživljaj iz teatra (gledalo je Crvenkapicu):
- ...pošla je u šumu, pa je srela vuka, ...pa je došao lovac, uhvatio vuka, doveo ga u kazalište i ubio.
Znači, u tome momentu mali gledalac postao je svjestan fikcije: neka krupna neuvjerljivost ili tehnička omaška presjekla je iluziju stvarnosti i raskinula se magija teatra.
Režiseri, pisci drama, glumci, pazite se da ,,ne dovedete vuka u kazalište“!

(...) Nemogućnost laži


Čak i oni koji nemaju nikakve veze s umjetnošću i nikakve ljubavi za nju, morali bi biti zahvalni nebu što ona postoji. Jer je to jedino područje ljudske djelatnosti gdje je nemoguća laž: čim laž proviri, istim časom, automatski prestaje umjetnost. U pravoj umjetnosti uvijek, beziznimno, uprkos svemu, vlada istina: tu čovjek govori istinu čak i protiv svoje volje.

U tome je velika, neprocjenjiva vrijednost umjetnosti, po tome umjetnost, i onda kada sama sebe najuvjerenije proglašava „savršeno beskorisnom“, „čistom od bilo kakve moralne determinacije“, „lišenom bilo kakve praktične svrhe i cilja“, vrši svoju veliku, nenadoknadivu misiju. Zbog toga intuirajući, makar i nesvjesno, taj fakat, svi tirani, gušitelji slobode i zatirači istine, guše i zatiru umjetnost. I doista, još nije bilo historijske epohe u kojo je gušena sloboda, a da se ujedno nije gušila i prava, istinska umjetnost i na njeno mjesto dekretirala lažna, dirigirana i službena. To nam objašnjava žašto su u historiji epohe bez slobode ujedno i epohe bez umjetnosti; i obrnuto, sami fakat što je jedna historijska epoha bez umjetnosti pruža nam pouzdan i nesumnjiv indicij da je to bila epoha bez slobode.

Umjetnost, dakle nije „beskorisna“, nije moralno indiferentna, nije praktički nezainteresovana čak ni onda kad po svome programu i po estetskim teorijama koje u to doba njome vladaju hoće da bude takva.

Umjetnost se bori za istinu (a, time, i za slobodu) i ne spominjući je, i ne misleći na nju, ma šta tretirala, ma o čemu govorila; ona to vrši usput, i već samim tim ostvaruje svoje umjetničke ciljeve, a prestaje ih vršiti čim to postavi sebi za cilj; svaka svjesna intencionalnost paralizira i ubija umjetničku djelatnost, a time i istinu koju ona u sebi donosi.

Slušalac (piscu koji mu čita svoju stvar):
- Ta je scena zacijelo prenesena sasvim vjerno iz života?
Pisac (obradovan):
- Jest. Po čemu ste pogodili?
Slušalac:

- Po tome što je ona najslabija u čitavoj stvari.

 

 

 Vladan Desnica - 17. septembar 1905 - 4. mart 1967.

 

 

Komentari na tekst (3)
Objavljeno:
Hm. Ima li više od jedne južnoslavenske književnosti? Uzmemo li da Slovenci nisu južni Slaveni, a da je makedonski tek dijalekt bugarskog, ostaju barem dva južnoslavenska jezika. A jedna književnost? Ili tipična SHS nadutost? Slabo se čita Desnica. A tko čita Krležu? Tko čita lektiru kad se sažetak za labuda može naći na Internetu? Je li školska lektira uopće pametna stvar? Je li nastava književnosti? Možete li mi pokazati bar jednu iskrenu i istinsku ljubav koju je stvorio provodadžiluk? Istina i laž u umjetnosti su dakako metafore, kao recimo "jezik slikarstva". Striktno govoreći, ne daju se braniti. Mislilo se otprilike: "Ako pisanje ima još neku namjeru osim da se što bolje ispriča... i ako je ta namjera glavna". Recimo namjera da se ispriča točno kako je, tj. piše istina? Znači, drugo je iskrenost. A što ćemo s takvima kao što je Brecht? Je li on kao Pound bio dobar unatoč stvari za koju je stao? I koju je, za razliku od Pounda ispisivao. Zanimljivo, Pound se jako loše proveo zbog svoje slobode, na koncu i šenuo. Koja diktatura ga je sredila, koju slobodu je branio? I gdje je tu njegova poezija? Je li Brecht bilo u pravu ili mu ne valja što je pisao? Ili je bio iskren i dok je pisao i dok se zalagao, ali se to, iako jedan tekst, jedan napor, dade razdvojiti? I što je tu istina, podudarnost govora s onim o čemu se govori? Ima tako jedan mit o osobi pisca kao savjesti čovječanstva, ovdje odlikovanom govoritelju istine i samo istine. Ništa osobito, hipostaza idolatrije umjetnosti. Stvarni umjetnik je međutim prilično prezren soj. Za njega se u pravilu pretpostavlja da nema pojma što radi, da radi takoreći u bunilu, pa je zato tu kritičar, connoisseur da to objasni, prvo njemu, a onda i svijetu. I da prosije žito od kukolja. Kakvo čudo da umjetnik onda pokuša vratiti stvar u svoje ruke? Desnica je bio izniman pripovjedač, nije bio izniman esejist i bio je puno manje od iznimnog estetičara. To je u redu, teško mi se sjetiti nekoga tko ujedinjuje sve te talente (samo mi ne spominjite Eccoa).
Objavljeno:
"Ta je scena zacijelo prenesena sasvim vjerno iz života?
Pisac (obradovan):
- Jest. Po čemu ste pogodili?
Slušalac:
- Po tome što je ona najslabija u čitavoj stvari.

Krugovi, Zagreb, 1952."

Vrlo nezahvalni pasus koji bi trebao posluziti mladom za naukovanje.
Citirano je nista drugo do relacija tvrdih rijeci koje razum rabi da covjeka usmjerava na linije crno-bijelo.
Kako umjetnik nije ,nikad zadan,sa crno bijelim vec sa spektrom boja koje plave jedna drugu ili cine blagi prelaz to je i citirano nista drugo do silovanje umjetnosti.
Umjetnik je covjek a covjek je zadan sa dvije konstante koje ga u praksi potvrdzuju.Te konstante su dobr-zlo.
Misljenja sam da je covjek zadan istima,kod po lisci Pocela,i te konstante pronosi u svom okruzenju
Okruzenje je nepobitni laboratorij karaktera covjeka-umjetnika i u tom ,neprikosnovenom prozimanju zadate konstante se plave i prelijevaju u dugine boje koje umjetnik hvata svojim osjetilima i razumom veze u snop iznoseci sebe drugima za precitavanje realnog u nijansama prelijevanja duge.
Nikad nije bilo niti ce biti da je covjek-umjetnik apstrahirao ,bilo u pisanju bilo u sopstvenoj duhovnoj gradzevini,te dvije konstante.
Ali,nadareni covjek-umjetnik ,pri odgoju,prilazi rafu knjiznice sopstvene ,po kodovanoj lisci,i precitava celijsko vrenje poslanja ljudskog koje ga upucuje na ljubav i harmoniju koja trazi mostove sopstvene bipolarnosti kroz konstante dobro -zlo.
Tako ce i nastati ljepota dobra ili grozomornost zla koja se ocituje u sredini kojom je umjetnik ili "umjetnik" stvarao i davao sebe da reproducira svoju bit u nadolazecim generacijama koji iscitavaju pjesnike,romanopisce,psihologe,filozofe itd.
Tako ces imati u svojoj biblioteci Andrica koji je iscitavao lisku zla i ovozemaljskim alfabetom ustolicio zlo kao neophodnost dobra.
Dakle,ustolicio zlo...sto ce reci da je Sotona sveukupni stvaralac Svemira,a onda je zahtjevao ljudsku apokalipsu da se dobro suprostavi zlu cineci spiralu zla.Drugacije ne moze niti biti .Po samoj sotonskoj liniji u kojem je zlo stavljeno na pijadestal da vlada civilizacijom,proizlazi da se zlo kula u nadmetanju sa dobrom.To je jasno dokazano u povijesti a egzaktan primjer je u stradanju bosanskog covjeka kojeg je Andric imao u fokusu kad se prihvatio ispisivanja Sotoninih liski.

Za razliku od citiranog i Andrica iz tvoje biblioteke preporucujem Ghete-a ili Jesenjina koji postoji itekako kada uzvisene rijeci razjasnjavaju i opisuju stvaranost kroz svoj brod ukotvljen u zadatoj okolini i prozimanju sa istom.


http://www.youtube.com/watch?v=TnzGGN9Q__s


..............................
.............................

Zar te tugo moram budit'

Zar zvonarom ,puni,sat da kucam

Da ti zvonu smisla dajem

I kad dajem sebe da odajem...zar bas moram tugo


Zar budzenje tvoje...samnom hodi
Zar kad hodim mene vodis
Navodzenjem mene robis

U okove prelijevas godine

Prinos snujes...zagrljajem slugu da okujes

Krhki sanduk od krhkih godina

Klopis kljucem iz trezora Mocnog
...........................................
............................................
(H.Dizdarevic)
Objavljeno:
vraca uspomene.... :-)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.