Jer drugačije nije moglo, jer u ovoj septičkoj jami dalje ne ide. Okrećem glavu i ubrzavam korak, potopit će me vlastite i njegove oči, pucketajuća tišina inače bučnog i šarenog dvorišta.
Jučer nepregledna kolona od stotina motora prolazi pokraj moje kuće, grmljavinom paraju nebo ko papir, uredani odlaze na poslijednji počinak ispratiti svog prijatelja, bajkera, divnog oca četvero djece, koji je ni kriv ni dužan, nakon što je za života prošao na tisuće kilometara, stradao od nesavjesne budale za volanom, u rodnom gradu, nadomak svog jastuka.
Stali smo nasred bašte nepomičnošću kipova, zamrznutim tijelima pridružujemo se odavanju počasti, okrećem glavu i ulazim unutra, potopit će me oči moje majke i oca, plaču meteorima.
Jutros čitam dnevni tisak, uobičajena politička sranja, nacionalističke svađe, nebuloze, kretenluci, pljuvanja, nove kosti za glođanje da se kerovi zabave nekoliko dana, trešerske šoubiz senzacije, tko zna koje po redu konferencije, panel diskusije i okrugli stolovi o čemeru, a u stvarnosti kita od ovna, nula promjena, nula ideala, nula života. I shvaćam da mi stvarno ne shvaćamo.
Odlaze nam ljudi bespovratno. Na ovaj ili onaj način. S putovnicom ili preko svih granica ovog svijeta, đe te nitko ne pita imaš li šta za prijavit. Gubimo na najvažnijem polju. Gubimo vrijeme u vremenu koje dajemo iscrpljujućim nebitnostima. I nikako da skontamo bolan...Nikako.
