Prva ukazuje na trenutnu visinu javnog duga naše zemlje, a druga veoma ilustrativno pokazuje šta se može veoma brzo desiti BiH ako nastavi da se zadužuje na način kako to sada čini.
Prva vijest kaže da ukupna javna zaduženost BiH - računajući i vanjski i unutrašnji dug - trenutno iznosi 11,9 milijardi KM, pri čemu se na vanjski dug odnosi 8,4 milijarde KM. To je informacija Ministarstva finansija i trezora BiH, pri čemu valja naglasiti da ni ovaj iznos od 11,2 milijardi KM nije potpun, jer u njega nisu uračunate druge veoma realne obaveze koje će se naknadno uračunati u unutrašnji dug, poput, recimo, iznosa obaveza entiteta po osnovu certifikata ili pak trenutnih tužbi zbog neisplaćenih dijelova plata po osnovu kolektivnih ugovora javne administracije. Zatim, tu je i restitucija koju će BiH morati provesti prije bilo kakvog ozbiljnijeg razmatranja ulaska u EU, jer sada kod nas niko ne razmišlja o tome da se u Bruxellesu jednostavno ne želi baviti problemima tipa “ovo je nekada pripadalo mojoj porodici, dakle, sada pripada meni”. Restitucija će koštati i to prilično, a sve će se to na kraju morati ubrojiti u unutrašnji dug, čime će javni dug znatno porasti.
Vanjski dug BiH na kraju prošle godine iznosio je znači 8,4 milijarde KM i to je, kako je objavljeno, tek oko 33 posto bruto društvenog proizvoda (BDP). Ova informacija je navodno jako značajna za nas, jer ukazuje da se BiH može još slobodno zaduživati, s obzirom na to da joj dug kao udio BDP-a nije prevelik. U svijetu se danas primjenjuje mjerilo zaduženosti neke zemlje kao o procentualnom udjelu duga u BDP-u, a koje je prema takozvanom maastrichtskom kriteriju podnošljivo ako je ispod 60 posto. Budući da je vanjski dug BiH prema pomenutoj informaciji 33 posto, onda je to zapravo bh. političarima kao crvena marama pred nosom - zadužujmo se još!
Međutim, istina je također da je maastrichtski kriteriji politička kategorija, dogovoreni procentualni iznos duga u BDP-u, koji sa ekonomskom teorijom nema baš previše veze. A posebno nema nikakve veze sa BiH. Prvo, naš BDP je ionako precijenjen, jer je metodologija njegovog obračuna napravljena tako da ekonomska situacija izgleda bolja nego što zapravo jeste. Naprimjer, naš se BDP ne umanjuje za iznos tuđe robe, kako to propisuje ekonomska teorija i kako se to radilo prije rata, što na kraju stvara i lažnu sliku o vrijednosti bruto proizvoda. Naprimjer, u Hrvatskoj ili Sloveniji se proizvede mlijeko koje se proda u BiH po cijeni od recimo 1,5 KM po litri. Od tog iznosa otprilike 1,2 KM odlazi van iz BiH, ide proizvođaču mlijeka u pomenutim zemljama, ali se cjelokupan iznos od 1,5 KM računa kao bh. bruto proizvod. S obzirom na to da je vanjskotrgovinski deficit BiH ogroman, onda to jasno ukazuje i da je naš BDP prenapuhan te da naprosto nije realan (u 2015. godini 28,1 milijardu KM).
Drugo, za javni dug je itekako važnija snaga privrede neke zemlje, a ne omjer duga u BDP-u. Jedna Njemačka će sa snažnom proizvodnjom i privredom lako vraćati dug, ali ne i BiH sa privredom koja je klinički mrtva. A na te dvije zemlje se primjenjuje isto mjerilo maastrichtskog kriterija. Ili recimo to na sljedeći način. Hrvatska i Slovenija imaju daleko veći udio javnog duga u BDP-u od BiH, što bi značilo da su u goroj poziciji od BiH. No, to nije tačno. Hrvatska i Slovenija zaduživanjem su uspjele razviti svoju infrastrukturu i ekonomiju od čega mogu generisati nove prihode i vraćati dug. BiH se s druge strane zadužuje radi isplate plata prekobrojnoj administraciji i vraćanja starih kredita, što pak znači da nema generisanja novih prihoda za vraćanje duga. Promatrano s te daleko realnije pozicije, postaje jasno da je BiH u goroj poziciji od Hrvatske i Slovenije, bez obzira na to šta kažu podaci iz takozvanog maastrichtskog kriterija. Ekonomska teorija pak kaže da je gornja granica podnošljive zaduženosti neke zemlje 30 posto vrijednosti godišnjeg izvoza, što u slučaju BiH iznosi otprilike oko dvije milijarde KM maksimalno. Kako vanjski dug BiH trenutno iznosi 8,4 milijarde KM, to znači da smo mi već sada “debelo prezaduženi”. Ako neko misli da nismo - neka razmisli o sljedećem. BiH već sada ne može otplaćivati rate prijašnjih dugova koji stižu na naplatu, jer prihodi od poreza nisu dovoljno veliki da pokriju taj dug. Stari se dugovi već sada vraćaju od novca koji pristiže novim zaduživanjem. Čisto teoretski gledano mi smo već bankrotirali, samo nam to još niko nije rekao.
No, vratimo se sada na drugu vijest s početka ovog teksta. U ukupnom iznosu unutrašnje zaduženosti BiH, manji entitet, dakle, Republika Srpska, učestvuje sa 63,99 posto, FBiH sa 35,74 posto, a Brčko distrikt sa 0,27 posto. To praktično znači da je RS, u relativnom odnosu, više nego dvostruko zaduženija od FBiH. To su na svojoj koži itekako osjetili politički lideri RS-a, koji posljednjih mjeseci bezuspješno obilaze svjetske metropole u nadi da će im neko dati još novca, odnosno odobriti još kredita. Međutim, niko u svijetu baš i nije toliko naivan kao što smo mi. Milorad Dodik je naprimjer nedavno putovao u Rusiju iz koje se vratio, kako to obično biva s njim, prepun priča o novim kreditima. Naravno, od svega nije ništa bilo. A neće ni biti. Potom su dužnosnici RS-a putovali u Ameriku, kako bi se kod tamošnjeg rusko-američkog fonda Global Bancorp Commodities & Investment zadužili za 514 miliona KM radi, kako je najavljeno, vraćanja ranijih nepovoljnih zaduženja i za redovniju isplatu plata i penzija. Ni od tog dogovora nije ništa bilo niti će biti. Vladi RS-a danas više niko u svijetu ne želi posuditi novac, jer ga manji bh. entitet nema odakle vraćati, bez obzira na to šta o tome generalno kaže maastrichtski kriterij. A prema tom kriteriju, BiH nije u problemima, samo što to nikoga u svijetu ko ima novac zapravo ne zanima, jer u stvarnom svijetu RS nema više kapaciteta da vraća dugove.
Zbog toga je Vlada RS-a prošle sedmice objavila svojevrsnu “totalnu rasprodaju”, odnosno prodaju dionica državnog kapitala u 22 tamošnje kompanije. Tim planom predviđena je rasprodaja strateških preduzeća, poput recimo Fabrike motora za specijalne namjene, Krajinapetrola, Rudnika željezne rude Ljubija, Nove Romanije, Mlinpeka, Glasa Srpske, IRCE-a, Sanatrona, i tako dalje. Vlada RS-a se nada da će tom paničnom rasprodajom prikupiti nešto novca da zakrpi brojne rupe u budžetu, kada joj to već nije uspjelo novim zaduženjem. No, čak i ako uspije ta rasprodaja, novac će brzo nestati, baš kao što su proćerdane i milijarde KM od svojevremene prodaje Telekoma Srpske.
Iako statistički gledano FBiH bolje “stoji” od RS-a po pitanju zaduživanja, to zapravo i nije tako. I Vlada većeg entiteta već je morala najaviti rasprodaju (Aluminij, Bosnalijek, Energoinvest, Sarajevo osiguranje…), ali ne baš u tom obimu i tako očajnički kako je to učinjeno u RS-u. No, svejedno, upravo ti postupci jasno ukazuju u kojem će smjeru dalje ići budućnost zaduživanja BiH. Ubrzo, niko ni (F)BiH neće htjeti odobriti nove kredite, a stari će dolaziti na naplatu, što će pak prouzrokovati prvo totalu rasprodaju svih državnih kompanija - uključujući i elektroprivrede i telekome. Na kraju slijedi prodaja planira i rijeka, šuma i jezera, izvora pitke vode... Taj mračni scenarij i nije baš toliko daleko. Od njega nas dijeli samo jedan mali trenutak u kojem će vanjski kreditori donijeti odluku da u slučaju Bosne i Hercegovine “povuku ručnu” i prestanu joj odobravati nove kredite.
Preuzeto sa Oslobođenja
