U gradu je to izazvalo pravi skandal, a u Društvu književnika izbor Vase Stajića, Srbina s Kozare kojemu su u ratu zaklani i otac i mater te je od malih nogu nastupao kao maskota svoje strašne sudbine, pa je ono jednom Titu u Beogradu uručivao štafetu, a on ga je poslije vodio u Ameriku da Vasu pokaže Kennedyju, doživljen je kao konačno poniženje pisaca i intelektualaca koji su nakon Karađorđeva jezik morali držati za zubima. Književnici su škrgutnuli zubima, po zagrebačkim se kavanama, naglas i junačno, psovala srpska majka onome koji je bio premalen za ustaški nož, a Vaso je, ne obazirući se na sve to, krenuo da čita modernu poeziju. Drugovi su ga gadno ojadili, jer on se nakon srednje škole, i nakon Nazora i Laze Kostića, baš i nije zanimao za pjesnike, a sad je sve to valjalo nadoknaditi. Tog ljeta nije otišao na more, nego je po cijele dana sjedio na terasi svoga stana na Trešnjevci, s gomilom debelih antologija i pjesničkih zbirki pred sobom.
Vaso se nikada nije ženio. Bilo ga je strah da ima ženu i djecu, jer je nekako vjerovao da bi i njegova djeca ostala siročad. Nije znao za drukčije, pa se držao svoga i čuvao svoje nerođene sinove i kćeri od toga da odrastaju po domovima, i da njima i njihovim sudbinama roditelji plaše svoju nezahvalnu djecu kad neće da jedu špinat ili kelj. Ali zato je tako sam imao energije i vremena za trojicu drugih, pa su mu u komitetu i namjenjivali najteže zadatke. Tako je Vaso Stajić u pola godine proučio modernu poeziju, sve što je kod nas napisano ili je prevedeno, a nakon što su “Sedamnaest strijeljanih drugova” u tri godine njegovoga tajnikovanja postali, uz Struške večeri, najznačajnija pjesnička manifestacija u Jugoslaviji, na koju je Vasa pozivao i pjesnike koji su upravo izašli iz zatvora, u Zagrebu kao da mu se počelo i zaboravljati što je Srbin i što je kao najgora bosanska neznalica postavljen da predstavlja i selektira hrvatsku poeziju.
Četvrte godine Vaso je išao u Beograd, ravno kod Maršala, kako bi se izborio da “Sedamnaest strijeljanih drugova” postanu internacionalna manifestacija. Tito je bio prilično ravnodušan prema poeziji, ali je Vasu volio, pa je naredio da mu se da novca koliko traži i da mu se pomogne da ostvari ono što je poželio. Tako su te godine, koji mjesec pred Titovu smrt, u Zagreb došli Leopold Sedar Senghor, Nikita Stanescu, Jevgenij Jeftušenko i mnogi drugi. Došao je i američki pjesnik Alois Loewenhertz, koji je već nekoliko godina važio za najvjerojatnijeg osvajača Nobelove nagrade. Pred Esplanadu su ga dovezli s desetak kufera i s prijateljem po imenu Bob. Vaso nije navikao da se prijatelji drže za ruku, ali i ta je zamjedba bila sitna pred svim ponorima i vrhuncima, kadencama i kaskadama Loewenhertzove poezije.
Kada bi se Alois i Bob poljubili, Vaso bi navlačio zastore ili bi zaklanjao pogled televizijskoj kameri. Kada su zagrljeni išli preko Zrinjevca, uspaničeno je zaustavljao milicionera koji ih je pokušao legitimirati pa mu zaprijetio da će ostati bez posla ako smjesta ne napusti park. Kada su Alois i Bob stigli pred Hrvatsko narodno kazalište, jedan u smokingu, drugi u nekakvom smiješnom ljubičastom odijelcu, na državno primanje na koje su bili pozvani pjesnici i njihove supruge, i na kojem je pjesničku manifestaciju pozdravio drug Stevan Doronjski, Vaso je, da stvar ne bude sumnjiva, stigao s Ivicom Perišom, daktilografom u komitetu. Vaso je bio u smokingu, a Ivica u bijelom odijelu, kao za ciganske svatove. A kada su na mjestu smaknuća sedamnaestorice ilegalaca Alois i Bob zaplakali, bacajući bukete crvenih ruža preko spomen ploče s ugraviranim slikama mladih, lijepih i snažnih Slavena, Vaso je plakao zajedno s njima. I bacao je ruže. Kada su mu u Društvu književnika rekli da je skandalozno to što je napravio taj američki Židov s tim svojim dečecom, Vaso im je odgovorio kako ne može biti skandalozno ako se ljudi vole. Skandalozno je ako mrze druge ljude, pa ih onda kolju. Nisu mu ovo zaboravili.
Nekoliko mjeseci nakon prvog međunarodnog izdanja “Sedamnaest strijeljanih drugova”, na Vasina vrata pokucao je neki čudan poštar. Nosio je kavez s četveromjesečnim crnim koker španijelom i pismo. U pismu je pisalo: “Ovo je Eliot. Zove se tako jer je rođen u travnju. Sin je naše Sapfo, i željeli bismo da ga voli netko tko je nas znao voljeti i da ga čuva netko tko je nas sačuvao. Bob i Alois Loewenhertz”. Vaso do tada nije bio u velikoj ljubavi s psima, ali kao da je to važno. Čovjek bi morao baš jako mrziti ne samo pse nego sve što živi, pa da uspije odbiti od sebe maloga psa, koji mu je, čim su se upoznali, krenuo glodati palac.
Nikoga Vaso Stajić nije imao od svojih, nitko mu nije bio rod ni pomoz’ bog, osim Eliota. Cijele osamdesete vodio je “Sedamnaest strijeljanih drugova” s crnim kokerom pokraj sebe, koji će, kao što je poznato, iako se naši pjesnici i književnici ne žele toga sjetiti, postati i najznačajnija hrvatska i jugoslavenska figura u modernome svjetskom pjesništvu. Zaboravili smo, naime, da je antologija pjesama svjetskih pjesnika posvećenih kokeru Eliotu proglašena u izboru New York Timesa za jednu od dvadeset najvažnijih knjiga koje dvadeseto stoljeće predaje dvadeset prvom. 1985. umro je Alois Loewenhertz, a godinu dana za njim i Bob. Vaso je slao pisma, raspitivao se što je bilo sa Sapfo, ali mu nitko nije odgovorio. Nije više bilo onih koji su se voljeli, dolazilo je vrijeme oslobođene mržnje.
Pjesnička manifestacija “Sedamnaest strijeljanih drugova” posljednji put održana je 1989. Godinu dana kasnije Vasi Stajiću uručili su radnu knjižicu i rekli mu da ima pola sata da isprazni ladice svoga radnog stola. Zašto?, upitao je, jer je red u ključnome trenutku postaviti to pitanje, iako je Vaso dobro znao zašto. Dok je šetao Ilicom, od Britanca prema Trgu, vrijeme je sve brže prolazilo. Nekad mu je trebalo i sat vremena da stigne od jednog do drugog trga, toliko je bilo onih koji su ga željeli pozdraviti, tutnuti mu svoju novu zbirku, popričati s njim o vremenskim prilikama i perestrojki, i u povjerenju ga upitati zna li kojim slučajem kada će se dijeliti oni stanovi zaslužnim umjetnicima i bi li se tu moglo nešto učiniti, a sada je, gonjen pogledima punim prijezira, bježeći od šapata i psovki izgovorenih kroz zube, stizao za pet minuta. Ili je vrijeme brže prolazilo ili se to Zagreb smanjivao.
U studenome 1991., onih dana kada je padao Vukovar, Eliot se razbolio. Otpadala mu je dlaka, teško je jeo, a na vratu mu je rasla nekakva kvrga. Kada ga je doveo veterinaru, ovaj ga je bijesno pogledao: “Tako, dakle, Vaso, dok naši dečki ginu, ti brineš o svom psu!” Molio ga je, ali nije bilo pomoći. Veterinar je zalupio vrata kroz koja Vaso Stajić više nikada neće ući. Padala je kiša, a on je stajao na Trešnjevci i držao na rukama psa koji više nije mogao da hoda. Pokraj njih je, onako rastvoren, ležao Vasin kišobran, čekajući prvi vjetar koji će ga otpuhati na kolovoz, pod kotače vojnog kamiona. “Molim vas, ljudi, pomozite”, govorio je Vaso, onako više za sebe, tek da nešto kaže. Eliot je postajao sve teži, i uskoro je na svojim rukama držao svoga mrtvog psa. Pomislio je tada da mu je uzalud bilo ne ženiti se i nemati djecu.
