Samo trapavosti sarajevskog pravosuđa i početku rata mogu zahvaliti što me tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nikola Koljević nije strpao u ćuzu. Napisao sam, a on me tužio da klevećem i lažem, da je Koljević na nekakvom srpskom zavičajnom sijelu, pikniku, šta li, u Sjedinjenim Američkim Državama (Chicagu) pozdravio okupljenu masu Srba u rasejanju "u ime Srpske Republike Bosne i Hercegovine".
Nije u to vrijeme bilo interneta, You Tube klipova, društvenih mreža koje bi mi pomogle u dokazivanju istinitosti napisanog, svjedocima nije padalo na pamet da dođu iz Amerike u Sarajevo i svjedoče o nečemu za šta sam ja napisao da se jeste desilo, a Koljević da nije...
LIJEPA NAŠA, JEDNA I JEDINA DIJASPORO
Naknadno, tokom četiri krvave ratne godine, vidjelo se da je Koljević bio u pravu, da je zborio istinu i samo istinu, te da njemu, ratnom potpredsjedniku Republike Srpske, Srpska Republika BiH nikada ni u primisli nije bila... Ni u dijaspori, ni u zemlji, ni pod zemljom.
Stjepan Mesić nije tužio novinare, niti redakcije (neki, istina, jesu zbog toga smijenjeni) koji su tokom njegovog predsjedničkog mandata isčeprkali dijelove njegovog, 15-ak godina starog, vatrenog govora održanog u Australiji pred hrvatskim iseljenicima.
Mesić je tada (1992. godine, kada je bio predsjednik Hrvatskog sabora) poručio hrvatskoj dijaspori da "Hrvati neće klečati nigdje, pa ni u Jasenovcu".
"Mi smo dva puta pobijedili u prošlom ratu, prvi put desetog travnja 1941. kada su Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale Sile Osovine, i drugi put kada smo se 1945. našli na pobjedničkoj
strani".
Poslije se predsjednik Mesić, sada već u poodmakloj antifašističkoj fazi razvoja, pravdao okolnostima u kojima je rekao to što je kazao.
Dabome da nije isto nastupati i govoriti za anemičnu, nezahtjevnu domaću publiku i javnost i obraćati se probirljivom auditoriju na vrućem, gostujućem, dijasporskom terenu.
Da li bi li sebi HUSEIN EFENDIJA KAVAZOVIĆ, poslovično učtivi i odmjereni reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ikada dozvolio (i halalio ) da kaže, ovdje negdje, u Srebrenici, Ajvatovici, Banjoj Luci ... kako "ne smijemo dopustiti da Vlah bude na čelu Srebrenice", Naravno da ne bi.
Takve se nesmotrenosti, primitivno-neukusne, šovinističke i uvredljive, svakom, pa i časnom Reisu, mogu omaknuti tek i jedino u trenucima slabosti, kada se nađe oči u oči sa potlačenom bošnjačkom dijasporom u Švicarskoj, golom i bosom, gladnom istine i žednom znanja o lokalnim izborima u "jednoj i jedinoj"...
"JESMO LI SVI NAŠI?"
Naknadno je, po povratku na rodnu grudu, kada su mu se stabilizirale žijezde i splasnuo adrenalin, efendija Kavazović pojasnio šta je zapravo htio reći, tamo daleko u Švicarskoj. Ako sam dobro shvatio, htio je reći, ali mu se nije primilo, uznedalo mu se (kaže njegov bošnjački narod: "kad prde, ne stište!") kako su "Vlasi oni Srbi koji ne priznaju genocid u Srebrenici, kao što su Balije oni Bošnjaci koji, također, ne priznaju isti genocid".
Aha, to je nešto drugo, sada su stvari mnogo jasnije: kada su Ratko Mladić, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir u julu 1995. godine naređivali da se "pobiju sve balije", učinili su to samo za to što ako bi se neki balija izvukao živ, on bi poslije svud okolo, pa i u Haagu poricao da su njih četvorica počinili genocid!
Jesu li političari, vjerski lideri, vojnici, estradni radnici, koji šire istinu u svom narodu, državi i vjeri, na turnejama po inostranstvu, samo ketmanovski prilagodljivi, ili možda neoprezni kada
se nađu u promijenjenim okolnostima.
Ne bih rekao, brojni su primjeri koji potvrđuju da su svi oni samo iskreniji. Govore to oni i ovdje, po kužama, sijelima, manje vidljivim džamijama.
Zar vam se jednom desilo, da neko prije nego što hoće reći ono što misli i osjeća, najprije upita: "Nego, jesmo li svi naši?!"
Preuzeto sa Slobodna Bosna
