<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nedostaje mi selo…

SELO

Jedno od onih idiličnih sela gde su sve majke kod kuće, zajedno peru veš, sve vreme razgovaraju i naglas se smeju, umornih tela ali vedrog duha.

28. maj 2016, 12:00

Moj život svaki dan izgleda skoro isto: vozikam svoju decu gde god treba, spremam doručke, ručkove i večere, menjam bebi pelene u svoja četiri zida – dok se oko mene odvija život užurban i bučan. Moje starije dete sedi na podu i igra se, svaki čas vadi novu igračku iz kutije i ume sam da se zaigra. Ipak, nedostaje mi nešto. Da, moj život je bogat mnogim stvarima, i nema puno toga na šta bih mogla da se požalim, ali svejedno, sve češće pomišljam kako je to što mi nedostaje – selo. Selo, koje doduše, nikada nisam ni imala…

Jedno od onih idiličnih sela gde su sve majke kod kuće, zajedno peru veš, sve vreme razgovaraju i naglas se smeju, umornih tela ali vedrog duha. Selo u kome bismo se poznavali veoma dobro, toliko da bi vrlo često jedni drugima bili dosadni i ponekad ljuti, ali nikad ljuti predugo, jer tamo bismo bili potrebni jedni drugima.

nedostaje mi seloDeca bi nam ustajala rano i odmah nakon doručka bi istrčavala napolje, skakala i verala se po drveću. Znali bi da nestanu u šumi skoro na čitav dan, ali mi ne bi brinule jer bismo znale da su zajedno i da se igraju. Mi bismo počinjale naše uobičajene poslove, sa malom decom oko nas i bebama u našoj blizini. Mesile bismo hleb rame uz rame, dok bi nam najmlađi spavali u nosiljkama na grudima ili na leđima. Ne bi bilo mnogo bitno ko je čija beba ili dete, sve bismo ih volele i pazile. Kad bi se jedna rasplakala, uzimala bi je ona mama koja je slobodna, i utešila je kao da je njena rođena beba. Bile bismo okružene mnoštvom obraza za ljubljenje, oguljenih kolena za tešenje i uspavanih beba koje treba ušuškati.

Dani bi nam bili puni razgovora. Slušale bismo jedna drugu i umesto gole osude uvek bismo imale savet jedna za drugu i iskrenu empatiju. U našem selu, naši stanovnici i naši muževi bili bi naše najvrednije blago i mi bi smo ih čuvali i u tome uživali.

Puno bismo se smejale. Nekad i previše glasno i naš smeh bi znao da probudi bebe, ali neko bi več skočio da ih uteši i život i smeh bi se nastavljali. Umeli bismo da peronađemo radost u svakom danu.

I kad bismo plakale, plakali bismo zajedno, rame uz rame, tešile bi jedne drugu i zbog nerođenih beba, i zbog muževa ili bilo čega drugog. Umele bismo čudesno da utešimo jedna drugu i da brzinski zalečimo rane. Ako bi neka od nas zapala u mračne misli i osećanja, svetlost srca nas ostaih bi je vratila u naše selo gde je čeka radost.

Za vreme obroka, mi bismo postavile velike i dugačke stolove pune hrane i deca bi rado i glasno jela, srećna i nasmejana. Očevi bi slušali o njihovim avanturama i delili savete ili se smejali zajedno sa njima. Postojali bismo jedni za druge. Znali bismo da smo jaki koliko i naš najslabiji član.

Kada bi se neka od nas razbolela, ili bila umorna od neprospavane noći sa bebom, ne bi morala ni da traži pomoć – druge majke bi je poslale u okrepljujući san, mesile joj hleb i čuvale njenu bebu kao da je njihova.

Ja bih znala tebe i ti mene. Ja bih znala tvoju decu i ti moju. I to ne samo tako površno – omiljena hrana i igračka – već bi znale sve o njima zaista, onako u dušu… I moja deca bi znala tebe, volela bi te i poštovala i verovala ti kada im kažeš –ne.

Naša deca bi tako rasla srećna i voljena. I mi bismo tako sve ostarile zajedno i prisećale se njihovog odrastanja i čuvale unuke dok bismo pijuckale čaj.

Nedostaje mi jedno takvo selo majki, koje nikada nisam imala.

Živim u svetu gde čak može i da se pazari iz fotelje svoga doma. U svetu gde iako živimo vrata do vrata ne znamo ništa jedna o drugoj čak ni kada bi ona sa druge strane zida ležala u bolovima a deca joj bila gladna i mokra. U svetu gde, čim pređeš prag. odmah zaključavaš vrata. Dane provodimo same, igrajući se same sa svojom decom, kojoj čitav svet stane u kutiju sa igračkama.

A ono što mogu da zaključim, dok sediš sama u parku preko puta, po tvom stidljivom osmehu i radoznalom pogledu dok te pozdravljam sa uobičajenim i jedinim “Zdravo!” – je da to selo majki nedostaje i tebi.

I zato ću danas tebe i tvoju decu pozvati na čaj i kolače.



Prevela: Jasmina Jovanovič

Izvor: Hafington post/Detinajrije.com