Protekli vikend u Banjaluci bio je u znaku građanskog aktivizma. U nedelju u podne u banjalučkom Parku “Petar Kočić”, u završnoj akciji “Trotoar je naša ulica - ulica za kolica”, građani su parkirali svoja bicikla, kolica za bebe i invalidska kolica na trotoare i ulice kako bi poslali poruku svim vozačima o važnosti poštivanja prostora namijenjenog pješacima. Jedna od inicijatora ove akcije je i Dijana Ješić, koja se za rješavanje problema običnih građana bori svim sredstvima, i kao građanska aktivistkinja i kao političarka. Iako to nekima zvuči nespojivo, Dijana Ješić kaže da ne vidi razliku između ta dva pristupa i da upravo to treba da bude princip djelovanja svima koji zaista žele zastupati interesa građana.
Naviknuti na to da učesnici političkog života u BiH nemaju nekog dodira sa realnošću i sa problemima običnih građana, ljudi kao što je Dijana Ješić djeluju nam nestvarno. Kao majka, supruga, menadžer i političarka, ona kaže da to ne bi trebalo biti ništa neobično, jer problemi koji muče njene sugrađane smetaju i njoj lično.
“Banja Luka je moj grad. Grad u kojem sam rođena i u kojem živim. Inače sam lokal patriota, pa se tako i ponašam – od kupovine isključivo lokalnih proizvoda (sem u slučaju kad nešto ne proizvodimo, a nažalost, proizvodnjom se baš i ne možemo pohvaliti) do aktivnog učešća u rješavanju određenih problema u gradu. Naša Krajiška ljepotica je u bivšoj Jugoslaviji bila poznata kao grad zelenila, a mi smo je danas tako osakatili i ogolili i pretvorili je u beton. To je jedna od stvari koje mi smetaju. Kada već uništavamo parkove, siječemo drveće i rušimo staru gradnju, očekujem da ćemo napraviti nešto ljepše i bolje, a ne zgrade za koje izvođači, zna se kako, dobiju dozvolu za gradnju i, tek onako, usput, unište živote ljudi koji tu žive. Nijedan sistem u gradu ne funkcioniše kako treba – od školstva, saobraćaja do zdravstva. Sve je zatrovano korupcijom, sitnim i krupnim interesima i teško da možete da završite bilo kakav posao, a da ne znate nekog. Taj neko čini vama uslugu, a zauzvrat očekuje nešto drugo. I to je začarani krug.”
Dijana Ješić
Pored ovih opštih tema, koji se tiču svih građana Banjaluke, Dijana Ješić kaže da je naročito boli status osoba sa invaliditetom. “Njihovo zapošljavanje u javnim institucijama je nemoguće, iako Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju sadrži član u kojem je jasno definisano na koji broj zaposlenih se zapošljava osoba sa invaliditetom. Osim toga, susreću se sa arhitektonskim barijerama, problemima prevoza, ali, ono što je i najbolnije, sa predrasudama raznih vrsta. Diskriminacija je nešto sa čim se svakodnevno susreću, a Zakonom o zabrani diskriminaciji Bosne i Hercegovine nisu obuhvaćeni. Moja velika želja jeste da u Banjoj Luci pokrenemo zaštitnu radionicu čija je svrha zapošljavanje i rad osoba sa invaliditetom. Trenutno sa kolegama ispitujem teren, a u planu nam je da uključimo i druge ranjive kategorije društva.“
S obzirom na to da je i sama majka, Dijana kaže da je interesuju i sve teme koje se tiču majki i djece. “U ovom trenutku nam posebno smetaju vozila parkirana na trotoaru, pa smo u skladu sa tim, pokrenuli akciju “Ulica za kolica”, kojom smo poslali poruku nesavjesnim vozačima, jer nas tako tjeraju na kolovoz i samim tim ugrožavaju živote nas i naše djece, kao i svih ostalih učesnika u saobraćaju.”
Dijana Ješić napominje i da je ovo samo prva u nizu akcija i da su ovim pokazale da je građanski aktivizam sve prisutniji u gradu, ma koliko to neki omalovažavali.
“Trudim se da ispratim sve što se dešava u gradu. Bolna je činjenica da je Banja Luka grad sporta, a da nam propadaju uspješni gradski kolektivi. Raspodjela i pravdanje budžetskih sredstava se ne vrši prema jasno utvrđenim kriterijumima. Zaduženja su prevelika, novac koji dobiju odlazi u pogrešne svrhe. Nema zainteresovanosti da neko to presječe i pokuša da vrati staru slavu našim klubovima. Nedostatak sportskih dvorana je svakako isto veliki problem. Zbog preopterećenosti, djeca na treninge idu u kasnim večernjim satima, što nikako ne predstavlja zdravo bavljenje sportom. Zašto ne bismo mogli svake godine jednoj školi napraviti ili renovirati jednu sportsku dvoranu kako djeca ne bi fizičko vaspitanje radili u učionici?”
Politika mora da bude u službi građana, a ne obrnuto, kaže ona. “To nikako ne smijemo da zaboravimo. Ja sam se aktivno uključila u politički život onda kada sam shvatila da svako od nas mora da napravi nešto kako bi došlo do promjena na bolje. Možda zvuči previše sanjalački i entuzijastično, ali kada bi svako od nas učinio bar jedan korak, stvari bi se promijenile drastično. Mnogi su me odgovarali od toga, ali ja sam, jednostavno, željela da se pridružim mladim ljudima koji se, zaista, trude da učine ovaj grad ljepšim i boljim mjestom za život. Uključena sam i u rad nekoliko organizacija, koje se, uglavnom, bave humanitarnim radom i na taj način dajem svoj doprinos.“
Dijana konstatuje da se glas naroda slabo čuje ukoliko nije artikulisan kroz odluke političara. “Neke stvari se mogu riješiti bez uplitanja politike, ali za većinu stvari se pitaju odbornici u skupštini grada, narodni poslanici i predstavnici vlade. Svaki taj odbornik i poslanik je izabran od strane naroda i trebalo bi da ima sluha za ono šta građani poručuju. Ukoliko to zaboravimo i počnemo da tražimo svoje lične ili stranačke interese u svemu, onda smo, definitivno, izgubili kompas. U našoj gradskoj Skupštini sjedi tek nekoliko odbornika i odbornica, koji su, prije svega, dobri ljudi i koji se, zaista, bore za interese svih nas, a prirodno bi bilo da svi oni koje je narod izabrao rade u našem interesu, jer čineći drugima dobro, činiš ga i sebi. “
Komentarišući inicijative građana koje su u posljednje vrijeme pokrenute u Banjaluci, Inicijativa za Borik i Rekreativna zona, Dijana kaže da su sve te inicijative bile fantastične, ali da su prevladali nečiji interesi, pa nisu dobile podršku u Skupštini. “Ono što mene posebno raduje jeste da se ljudi nisu obeshrabrili tom odlukom, već su nastavili da se bore za svoje ciljeve. Rekreativna zona radi fantastično svoj posao i oni su uzor nama ostalima koji tek započinjemo neke svoje bitke. Isti je slučaj sa igralištem u Boriku. Jako je važno što su se građani pokrenuli i rekli: Dosta je! Ovo je naš grad i mi imamo pravo da kažemo šta želimo! Tom većom zainteresovanošću za rješavanje problema podsjetili su odbornike na njihovu odgovornost za donošenje odluka. ”
Iako ova borba još traje, Dijana smatra da su dvije dobre stvari proistekle iz ovih inicijativa. “Prva je to su da su ljudi, konačno, vidjeli ko sjedi u Skupštini grada i koga su izabrali. A druga je da su se ljudi, napokon, pokrenuli i samim tim natjerali političare da shvate zbog čega su tu. Građani su svojim stavovima probudili njihovu savjest, pa su mnogi reagovali onako kako osjećaju, a ne onako kako stranka nalaže, što je, po meni, najispravniji stav. U politici me najviše nervira to što pozicija neće glasati za prijedlog opozicije, ma koliko dobar bio, samo zato što je došao od strane opozicije i obrnuto. Zar ne bi bilo logično da i jedni i drugi rade za dobrobit građana? Ipak, sigurna sam da će ovakve i slične inicijative iznjedriti mnogo dobrih stvari u Banjoj Luci. Trenutno razmišljam o tim stvarima i kao građanin, a i kao neko ko učestvuje u političkom životu – iskreno, ja ne vidim razliku u ta dva pristupa i to će mi biti princip djelovanja ako ikad i dobijem priliku da odlučujem u ime građana.”
Razgovarala Milica Plavšić
