Istorijska je ironija da ukoliko Srbija uspije u svojoj nakani da joj se isporuči nekadašnji član predsjedništva u Sarajevu, moraće taj uspjeh platiti prihvatanjem internacionalnog karaktera rata u Bosni i Hercegovini. Nije ovdje riječ o pijačnoj nagodbi već posljedici optužbe protiv Ejupa Ganića koja je zasnovana na navodnim krivičnim djelima "urote za ubistvo s drugim navedenim osobama i kršenja Ženevske konvencije, prvenstveno zbog ubistva ranjenih vojnika". Četiri Ženevske konvencije predstavljaju osnovu međunarodnog humanitarnog prava i na njima počiva zaštita učesnika u međunarodnim sukobima. Od njihovog usaglašavanja 1949. godine promijenjen je način ratovanja i sukobi sve češće imaju drugačije oblike, civilno stanovništvo sve više je izloženo direktnim posljedicama ratnih dejstava dok je većina sukoba sadržana unutar granica jedne zemlje bez obzira da li je u rat ukljucena još neka drzava. Stoga su dva Dodatna protokola Ženevskih konvencija usvojena 1977. godine čime je donekle proširena obaveza zaštite učesnika u ratnim sukobima.
Dok se Prvim dodatnim protokolom uvode dodatna pravila za sto veću zaštitu civila prilikom međunarodnih sukoba, Drugi dodatni protokol Ženevskih konvencija se bavi istom vrstom zaštite ali u nekim internim sukobima. Srbija bi mogla pokušati inzistirati na ovom dijelu protokola ali pošto su prilično precizno ustanovljeni uslovi kada interni sukob može potpasti pod slovo ženevskih konvencija s uključujućim im protokolima, jedina realna opcija im je na inzistiranju međunarodnog karaktera rata u Bosni i Hercegovini.
Naime, u slučaju internog sukoba, građanskog rata dakle, tokom kojih je pobunjenička grupa dostigla organizacioni nivo te kontroliše teritoriju na kojoj može uspostavljati i provoditi pravila iz ovog protokola na očekivani način, ova međunarodno prihvaćena pravila postaju važećim i obavezujućim.
Drugog maja 1992. godine Republika Srpska nije postojala. Službeno je priznata kao dio Republike Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine. Zbog ispravnog tumačenja Drugog dodatnog protokola Ženevskih konvencija potrebno je ispitati stanje na teritorijama pod kontrolom bosanskohercegovačkih Srba tokom rata jer ukoliko su organizacijski dostigli nivo da su mogli kontrolisati teritorije i uspostaviti pravila iz ovih konvencija s očekivanjem da se poštuju, onda bi rat u BiH mogao biti označen kao unutrašnji sukob.
Za datum zvaničnog ustanovljenja vojske bosanskohercegovačkih Srba vodi se 12. maj 1992. godine sto znači da desetak dana ranije ni u kom slucaju niti ženevske konvencije niti dodatni protokoli nisu mogli važiti u Bosni i Hercegovini osim ukoliko taj sukob nije imao međunarodni karakter što Srbija sve vrijeme poriče. Stoga Beograd zahtjevom za ekstradiciju Ganića pod ovim optužbama de facto priznaje međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini što, s obzirom da su borbe vođene isključivo na teritoriji BiH, konsekventno znači da se sudski organi Srbije, kao i vlada čije ministartvo pravde je u potpunosti uključeno u cijeli proces, slažu sa sarajevskim inzistiranjem da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je cijena za Srbiju njenog zahtjeva u slucaju Ganić.
Međunarodna sramota
Tokom strastvenih diskusija učestalo se spominje stav Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je navodno, kako tvrde krugovi bliski bivšem clanu Predsjedništva BiH, proglasio Ganića i ostale iz Dobrovoljačke ulice nevinim za postupanja u ovoj ulici tokom kobnog majskog popodneva. Činjenica je da je Republika Srpska putem srpskog oficira za vezu pri haškom tribunalu predala obimnu dokumentaciju kojom se terete Ganić i ostali za slučaj Dobrovoljačke ulice te da je tadašnja tužiteljica Carla del Ponte "smatrala da su shodno međunarodnim standardima dokazi nedostatni da bi omogućili razumne osnove vjerovanju da je Ejup Ganić mogao počiniti gorespomenute ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava". Stoga, ispravno čitanje ove izjave odnosi se na dokaze prezentovane 2003. godine koji nisu bili dovoljni za podizanje optužnice u Hagu do kraja 2004. godine kada su posljednje nove optužnice objavljene.
Dokumentacija ovog slučajapotom je ustupljena Tužilastvu Bosne i Hercegovine koje je, shodno izjavi Milorada Barašina, otvorilo istragu "2006. i rok za njeno zatvaranje je bio šest mjeseci". Gotovo pune četiri godine kasnije oni jos uvijek nisu završili istražne radnje dajući tako mogućnost prigovora i insinuiranja da je prisutan nedostatak sposobnosti i kvalitetne organizacije unutar tužilastva ili je u pitanju namjerno opstruiranje. Naknadni zahtjev Tuzilastva BiH za izručenjem Ejupa Ganića, nakon što je to već učinila Srbija, je skandalozan jer ne samo da pokazuje svima svu sporost bosanskohercegovačkih pravosudnih organa kojoj jos mozda jedino talijansko pravosuđe može konkurisati u sporosti već su svijetu otkrili smiješnu stranu države gdje bivši član predsjedništva godinama mirno živi u susjedstvu tužilastva koje ništa ne poduzima dok on ne otputuje na kratko u inostranstvo kada oni ispostavljaju zahtjev za izručenjem. Ukoliko nisu doveli sopstvene istražne radnje blizu kraja prije sedam dana, za očekivati je novu blamažu na međunarodnoj sceni. Ukoliko su, pak, te radnje zaista bile blizu kraja, zašto nisu ništa poduzimali do sada?
Međutim, međunarodna sramota je vrlo izgledna jer ostaje nepoznato kada je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine zapravo podiglo optužnicu protiv Ejupa Ganića. Začuđujuće je da oni smatraju kako će im biti odobren zahtjev za izručenje samo na osnovi navodnih istražnih aktivnosti. Stoga sve navodi da je ovaj zahtjev bosanskohercegovačkog tužilastva zapravo jedan politikantski potez iznuđen pritiskom u Sarajevu jer bi trebalo očekivati da tužioci znaju nerealnost za ispunjenje samog zahtjeva.
Niti za srbijansko pravosuđe ne bi se mogla naći bitnije kvalitetnija ocjena osim ukoliko nisu prikupili neke dodatne dokazne materijale koji nisu postojali ili bili predočeni prije sedam godina. Pitanje je i koliko je ovaj zahtjev u skladu sa nedavno potpisanim sporazumom ministara pravde dvije države.
Nedostatke sopstvenog sistema dokazala je ovim slučajem i Velika Britanija danima ne dozvoljavajući mogućnosti kontakta Ejupu Ganiću s ambasadom, porodicom i advokatima. Apsurd dovođenja pogrešnog čovjeka na ročiste je vrhunac pokazatelja nedostataka britanskog pravnog sistema, moguće aljkavosti i tradicionalne arogancije viših segmenata britanskog drustva. Međutim, insistiranje britanskog ministra i ambasadora u Sarajevu da vlada i politika ništa nemaju sa sudskim postupkom uvjerljiva su londonskim krugovima gdje je jos uvijek u svježem sjećanju presedan čileanskog diktatora Pinocheta.
Zločini u pravednim ratovima
Upravo u svjetlu slučaja pokojnog latinoameričkog prijatelja Margaret Thatcher reakcije sarajevske javnosti odaju krajnju i začuđujucu neinformisanost. Jake emocije i diskusija o suverenosti i karakteru rata u Bosni i Hercegovini zasjenila su određena pravila koja su postala opštevažeća u Svijetu upravo nakon hapšenja Pinocheta. Državni čelnici, bivši i sadašnji, s diplomatskim pasošem ili ne, nemaju imunitet od optužbi za ratne zločine. Presedan je učinjen prije dvanaest godina i već je poslužio kao osnova za sudski process protiv bivšeg cadskog diktatora Hisseina Habrea u Senegalu te je, pored ostalih slučajeva, nagnao bivšu izraelsku ministricu Tzipi Livni da odustane od putovanja u London prošlog decembra.
Privodjenje svjetskih lidera ne znači da su oni ratni zločinci već da se protiv njih vodi postupak koji je zasnovan na razumnim dokazima. U slučaju Ganića sudija je cijenio optužbu za zločine a ne i da li je sarajevski profesor kriv. Istovremeno karakter rata u Bosni i Hercegovini, da li je on bio pravedan ili ne, opravdan ili neopravdan, je nebitan za sudski process. Sasvim je moguće da se počini ratni zločin tokom pravedne borbe. Istorija je puna primjera borbi za narodno oslobođenje tokom kojih su neki pripadnici počinili zločine i prekršili međunarodno humanitarno pravo. To ne znači da je ta borba bila manje pravedna i da je ostala manje svijetla u istoriji. Uostalom, partizanska pobjeda u Drugom svjetskom ratu nad snagama domaćih i stranih fašista na ovim prostorima nije značila da istovremeno i zločini nisu počinjeni. Potrebno je samo konsultovati izvore bliske istarskim Talijanima ili vojvođanskim Nijemcima. Zločini su počinjeni ali je rat ostao zabilježen kao oslobodilački i pravedan. Isto tako zahtjev za izručenje Ejupa Ganića Srbiji ne znači da je rat snaga koje su branile Sarajevo bio nepravedan i ničim se ne umanjuje pravednost učešća u odbrani sopstvenog doma. Činjenica je da su ljudi ubijeni u vojnoj koloni i da niko nije odgovarao za taj slučaj. Da je bosanskohercegovačko pravosuđe uradilo svoj posao na vrijeme Ejup Ganić bi danas neometano posjećivao London ili bi služio kaznu ukoliko se dokazala njegova lična odgovornost za događaje.
Posjeta Silajdžića Londonu može nešto značiti jedino njegovim neinformisanim glasačima u Bosni i Hercegovini i možda Ganiću lično kao lijepa iako beskorisna gesta. Haris Silajdžic je ovom posjetom postavio jos jedan presedan u međunarodnim odnosima: nezabilježeno je da titularni šef države posjećuje osumnjičenika u drugoj državi koji je optužen za krivična djela kršenja Ženevskih konvencija. Postoji diplomatsko-konzularna podrška koja se pruža u takvim slučajevima ali onda bi to vjerovatno nosilo manje političkih poena u bošnjačkom glasačkom tijelu.
Silajdžićev opšteprisutni savjetnik lobira bosanskohercegovačke medije što može imati neke pozitivne rezultate jedino na domaćoj političkoj sceni ali je potpuno irelevantno za sami slučaj Ejupa Ganića pred londonskim sudom. Problem je što se nameće jedna iskrivljena slika stvarnosti domaćoj publici koja je svakako sklona teorijama zavjera.
Simptomatične su izjave koje su plasirane iz kabineta Harisa Silajdžića, tadašnjeg člana predsjedništva a sada njegovog predsjednika, da je država pružila garancije za puštanje Ejupa Ganića iz londonskog pritvora. Bjesomučna potraga za dokumentima državnih organa do ovog trenutka uskratila me je za bilo koji dokument koji bi naveo donošenje odluke o takvoj garanciji. Predsjedništvo je državni organ koji može odnijeti odluku dok odluka kabineta člana predsjedništva može imati neke posljedice jedino na narednim izborima ukoliko se nacionalistička retorika još jednom prihvati kao osnova propagandnih aktivnosti.
Režimi u kojima se ne konsultuje kolege u državnim organima i vodi samostalna politika često završavaju kao autoritarni izražaji vlasti. Sistem u Bosni i Hercegovini onemogućava stvaranje autoritarnog režima ali pokušaji takve samostalne politike nadasve štete uspostavi ikakve normalnosti u političkom sistemu države Bosne i Hercegovine. Zbog toga Silajdžić nije smio otputovati bez konsultacija i s Komšićem i s Radmanovićem i zbog toga je ovo putovanje u sličnoj ravni s Dodikovom hitanjem u zagrljaj Biljane Plavsić. Stoga su cinični prigovori iz istog kabineta da se pokušava izjednačiti pravedna i nepravedna borba u Bosni i Hercegovini jer se izjednačavanje upravo čini političkim potezima tog kabineta.
Čitav niz politikanata nastoji se ubaciti u raspravu i obezbjediti poneki poen za sebe služeći se sudbinom Ejupa Ganića. Najednom se pojavljuju i zaboravljeni likovi poput Muhameda Šaćirbeya koji zapravo ni ne smije doputovati u Bosnu i Hercegovinu jer su sudski procesi protiv njega, kako sam navodi, "politički motivisani".
Nikada se nije potrudio pojasniti koji politički krugovi mu namještaju spletke ali je zato proširio vlastitu sumnjičavost sa bosanskohercegovačkog pravosudja i na britansko te, izgleda, još jedino ima povjerenje u američko koje ga kao Amerikanca štiti od eskstradicije Bosni i Hercegovini. Osim povjerenja u vlastitu državu, Sjedinjene Američke Države dakle, Šaćirbey iskazuje i povjerenje u Tursku čijem se ministru vanjskih poslova javno obraća tražeći intervenciju u slučaju Ganić. Ovo saopštenje graniči sa zdravim razumom jer dolazi od osobe koje je pravnik s diplomom američkog univerziteta. Ovim saopštenjem postavio se u rang sličan grupici ostarjelih Britanaca srpskog porijekla koji su kratili penzionerske dane noseći transparente ispred zgrade suda u Londonu na kojima su iskazali stavove o Ganićevoj krivici i sladostrast zbog njegovog hapšenja koje je na njihovu veliku žalost preinačeno u zadržavanje u Velikoj Britaniji do rasprave o zahtjevu za izručenje.
Transparenti
Transparenti iz Londona mogu se svojom nesuvislošću usporediti s transparentima suprotnog značenja: "Svi smo mi Ganić" koji su bili vidjeni ispred nekih zapadnoevropskih konzulata te u Sarajevu. Osim što ništa ne znače, svojim karakterom i namjerom poistovjećivanja cijele nacije s jednom osobom što je samo po sebi i sporno i opasno, ovakve poruke podsjećaju na svojedobne stavove u Hrvatskoj gdje su navodno umni ljudi otvoreno argumentirali nemogućnost činjenja zločina tokom odbrambenog rata. Birani sudski dostojanstvenici te poneki ministar u vladi pod paskom pokojnog Tudjmana zaista su pokušavali na taj način objasniti nemogućnost proceusiranja generala Norca i Gotovine što je uzrokovalo šaranje običnih ljudi po fasadama natpisa "Svi smo mi Norac" i "Svi smo mi Gotovina". Na kraju obojica su procesuirana, za Norca je krivica dokazana pred hrvatskim sudom dok Gotovina još čeka okončanje procesa u Hagu.
Ovo je samo dokaz da bi sudovi bilo u Srbiji, bilo u Bosni i Hercegovini bili izloženi velikom pritisku koji ne bi neophodno dolazio samo iz političkih krugova već, vidi se, iz raznih domena javnosti. Stoga je teško vjerovati da moguće razumno okončanje cijelog slučaja Dobrovoljačke ulice bez upliva medjunarodne zajednice.
Nove činjenice?
Opšte politiziranje slučaja neminovno dovodi do praktične nemogucnosti mirnog zaključenja slučaja uloge Ejupa Ganića u dogadjajima iz Dobrovoljačke ulice u Sarajevu trećeg maja 1992. godine. Ukoliko bi Britanija izručila sarajevskog profesora Srbiji, sve osim oslobadjajuće presude beogradskog suda bilo bi smatrano u sarajevskim te nekim medjunarodnim krugovima skandaloznim i političkom presudom. Izručenje Bosni i Hercegovini u potpunosti bi iskomplikovalo svakako usloženi politički život u zemlji jer bilo kakva odluka bila bi politički i nikako drugačije tumačena. Teoretski bi i britansko pravosudje moglo biti uključeno u eventualno procesuiranje Ejupa Ganića ali bi uprkos proklamovanoj i stvarnoj nezavisnosti sudstva u ovoj zemlji svaka presuda bila politički prevedena u zemljama čije državljanstvo, htio to on ili ne, ima Ejup Ganić. Uostalom već sam čin zadržavanja doveo je do takvih situacija.
Postoji još jedna mogućnost koja je već isprobana u medjunarodnom humanitarnom pravu. Bivši liberijski predsjednik Charles Taylor suočen je s optužnicom Specijalnog suda u Sierra Leoneu koji je jedan hibridni sud sačinjen i od domaćih i medjunarodnih sudija. Ipak sam proces protiv Taylora vodi se fizički i geografski u Hagu u zgradi Medjunarodnog krivičnog suda iako su sudije, optužnica i svi instrumenti u procesu zapravo onog suda u Sierra Leoneu. Holandija je prije nekoliko godina ugostila još jedan pravni sistem, onaj škotski u procesu protiv Libijaca optuženih za postavljanje bombe u avion koji se srušio iznad Lockerbyja u Škotskoj.
Mjesto ovog procesa je bilo rezultat kompromisa nakon niza godina kojim je libijski vodja pristao na izručenje optuženika jer mu je tako čast spašena a proces ostvarenja pravde omogućen. Jedan takav proces bio bi jedini mogući završetak slučaja sarajevske Dobrovoljačke ulice kojem bi se moglo vjerovati. Tada bi svi osumnjičeni od strane Srbije mogli ostvariti slobodu sopstvenog kretanja bez straha od nekog novog zahtjeva za izručenjem, srbijanska i bosanskohercegovačka javnost bile bi u mogućnosti saznati sve pojedinosti dok bi osumnjičeni bili ili oslobodjeni ili optuženi. Na taj način konačno bi se završio i rat koji je prisutan u mnogim umovima čemu svjedoče i strašne rasprave povodom hapšenja te potom zadržavanja Ejupa Ganića u Londonu.
Jedan takav medjunarodni sud već postoji, onaj u Hagu za prostore bivše Jugoslavije. Stvar je da su oni još 2004. godine ustvrdili na osnovi predočenih dokumenata da nema elemenata krivične odgovornosti Ejupa Ganića. Znači, jedino u slučaju novih dokaza, nepoznatih prije sest godina, ovaj slučaj bi trebao biti procesuiran. Ako su nove činjenice predočene, onda bi Medjunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju trebao učiniti presedan i uprkos podizanju posljednjih optužnica 2004. godine, podići još jednu, otvoriti slučaj Dobrovoljačke ulice, razmotriti, presuditi i konačno ga zatvoriti za sva vremena. Društva u Srbiji i Bosni i Hercegovini nisu spremne da to učine same.
Tekst preuzet sa bloga autora
