<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Lični bankrot - spas za prezadužene građane

OTPIS DUGA

Svaki četvrti bh. građanin u nekoj je vrsti problema sa otplatom kredita. Probleme bi im mogao riješiti Zakon o ličnom bankrotu koji je u formi nacrta, a koji, između ostalog, predviđa i otpis duga.

08. juni 2016, 12:00

Građani  BiH odavno žive na kredit. Većinu podignutih kredita, čak 70 posto, troše na puko preživljavanje. I tako, iz godine u godinu, sve više raste zaduženost građana, ali i broj onih koji nisu u mogućnosti otplaćivati kredit. Takvih je 25 posto, odnosno svaki četvrti građanih nije u stanju servisirati svoje obaveze. I tu agonija ne prestaje, jer banke praktikuju da dužnicima daju kredit na kredit, kako bi vratili postojeći, čime ih još više guraju u finansijsku bezizlaznost.

Ovako alarmantna situacija bila je i razlog što je Udruženje za zaštitu žiranata BiH prije tri godine pokrenulo inicijativu da se i BiH pridruži većini evropskih zemalja i zemalja regiona i dobije Zakon o ličnom bankrotu, prema kojem bi prezaduženi građani imali mogućnost da kroz stečaj, u određenom vremenskom roku, vrate dugove prema bankama. Ovim zakonom bi i priča oko žiranata konačno bila završena, jer bi kredit dobivali samo validni dužnici, koji raspolažu vlastitom imovinom kojom će i jamčiti za taj kredit.

Međutim, ni nakon tri godine, ova važna tema koja se tiče velikog broja bh. građana nije pokrenuta sa mrtve tačke. Ekonomisti smatraju da je razlog poprilično jasan. Političarima jednostavno nije isplativo bavljenje ovom problematikom, ne donosi im nikakvu korist, a sa druge strane bi izazvalo reakciju banaka kao značajnih kreditora kako stanovništva, tako i pojedinih vlada, koje te banke kreditiraju u sve značajnijoj mjeri.

Svaki četvrti građanin ne može vraćati kredit

Prema riječima predsjednika Udruženja za zaštitu žiranata BiH, Joce Cvjetkovića, Zakon o ličnom bankrotu, koji je uradilo ovo Udruženje, još uvijek je u formi prednacrta. Svi političari, a naročito opozicioni, kaže naš sagovornik,  deklarativno su za njegovo donošenje, ali ništa ne rade kako bi zakon ugledao svjetlo dana.

Dodaje da i sam bankarski sektor nije za donošenje zakona, jer je problem sa lošim kreditima isključivo proizvod banaka odnosno kreditora, zato što su one odobravale sve kredite prema svojima kriterijumima. Takođe, problem je i što banke sve češće praktikuju da dužnicima daju kredit na kredit kako bi vratili postojeći, čime ih još ih više guraju u finansijsku bezizlaznost.

Prema saznanjima ovog Udruženja, svaki četvrti građanin koji je podigao kredit, tačnije njih oko 25 posto, u nekoj je vrsti problema sa otplatom kredita i svi su za donošenje ovoga zakona, koji između ostalog predviđa i mogućnost otpisa duga.

"U zadnjih godinu dana nam se javlja veliki broj dužnika odnosno nosioca kredita koji ne mogu vraćati kredite ili to rade otežano. Mnogi u nama vide zadnji spas, jer sa  bankama ne mogu postići dogovor.  Sasvim je druga priča bankara u javnosti, gdje oni nude razne mogućnosti dogovora, ali u stvarnosti je slika sasvim drugačija. Da su se banke pridržavale načela savjesnosti i poštenja u svom radu, ne bi bilo ni jednog prevarenog žiranta", kaže Cvijetić.

Mijo Mišić, sekretar Udruženja banaka BiH, tvrdi da je donošenje ovog zakona u interesu i bankarskog sektora. Na pitanje zašto je onda BiH jedna od rijetkih zemalja koja nema ovaj zakon, kaže da je prije njegove implementacije potrebno puno toga uraditi, prije svega na  promociji i edukaciji građana. “Sam postupak izlaska iz bankrota nije nimalo lak, a dužnici se za početak moraju pomiriti s činjenicom da bez saglasnosti suda ne mogu donositi najjednostavnije finansijske odluke poput uzimanja pretplate za mobilni telefon. O tome se građani trebaju educirati”, pojašnjava Mišić. 

Jaka sprega između finansijskog sektora i vlasti

Ekonomski analitičar  Damir Miljević kaže da je lični bankrot odavno poznata stvar i da se taj instrument na ovim prostorima primjenjivao i prije zadnjeg rata. 

“Po mome mišljenju, osnovni razlog zašto se kod nas ne koristi i zašto su vlasti na svim nivoima gluhe kada je to u pitanju, leži u činjenici da postoji vrlo jaka sprega između finansijskog sektora i vlasti, a na štetu građana. Nepostojanje instituta ličnog bankrota ostavlja prezadužene građane na milost i nemilost povjeriocima, omogućava lažno naduvavanje aktive finansijskih organizacija i, u krajnoj liniji, omogućava povjeriocima da pojedinca dužnika bukvalno izbace na ulicu, rasprodaju svu njegovu imovinu i bukvalno ga ostave bez ikakvih sredstava za život, a time i bez ikakve mogućnosti da se kroz pravni sistem zaštite njegova osnovna ljudska prava”, kaže Miljević za Buku.

Napominje i da institut ličnog bankrota  odgovara i dužnicima i povjeriocima. Povjeriocu omogućava da uz znatno manje vremena i uz manje troškove naplati ono što se realno može naplatiti, a dužniku garantuje minimalna prava i štiti mu osnovnu egzistenciju, te ga oslobađa dužničkog ropstva .

I Armin Avdić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, u izjavi za Buku rekao je da je pitanje ličnog bankrota  jedna važna životna tema koja se tiče velikog broja građana.

Ipak ističe da lični bankrot ima i dobre, ali i opasne  elemente.

“Znajući kreativnost i vještine bh. stanovništva, siguran sam da bi bilo dosta zloupotreba ovog sistema, ali bi on bio i od velike pomoći za značajan broj pojedinaca koji jedostavno nisu u mogućnosti izmirivati svoje obaveze zbog niza životnih okolnosti koje nisu mogli predvidjeti, kao što je bolest, prirodne i druge nesreće, smrt nosilaca domaćinstva i slično”, ističe Avdić.

Kaže i da iskustva iz evropskih zemalja pokazuju da institut ličnog bankrota daje dodatnu priliku pojedincima koji i nisu baš vični ekonomiji i finansijama da u budućnosti opreznije ulaze u kreditne obaveze, ali da ih se istovremeno i motiviše i edukuje da što više saznaju o načinima upravljanja vlastitom imovinom i životima.

Model ličnog bankrota koji je u evropskim zemljama uveden 80-tih, i koji varira od države do države, uglavnom podrazumijeva da dužnici dobivaju određeni iznos novca, koliko im treba za život, dok njihovom imovinom i primanjima raspolaže “staratelj”.

Sve drugo što zarade ide na otplatu dužničkih obaveza. Servisiranje dugova traje od tri do pet godina. Kada prođe taj rok, a ukoliko dužnik ne vrati dug, isti se otpisuje. To nije sve. Kada izmiri stare obaveze i ponovo postane solventan, banke su prema tom mogućem klijentu veoma nepovjerljive, a šanse da ponovo dobije kredit su gotovo nikakve.

Na kraju, čini se da je bh. vlast opterećena važnijim problemima, kao što su pribavljanje dodatnih sredstava za likvidnost budžeta i održavanje kakve-takve ekonomske stabilnosti u državi. Također, dnevno-politička prepucavanja našim političarima jednostavno oduzimaju previše vremena, te se oni i ne stignu baviti ovako ozbiljnim pitanjima kao što je lični bankrot