U novoj emisiji TV Buka ugostili smo Idu Prester, ženu koju je teško je definisati jednom profesijom. Muzicarka,novinarka, voditeljka, onlajn aktivistkinja i žestoki borac za ljudska prava.
Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Mnogima je poznata kao osnivacica, autorka muzike i tekstova te pjevacica u popularnoj grupi Lollobrigida. Bila je scenarista dokumentarne serije "Direkt", koji se na neobican nacin bavi problemima urbane omladine u Hrvatskoj. Od samog pojavljivanja u medijima bilo je jasno da pred sobom imamo neobicnu predstavnicu svoje generacije.
Njeni stavovi su jasni i nekad brutalno iskreni. Ona se bori protiv svakog vida diskriminacije u društvu u kojem živi i iz kojeg potice. Zbog svojih stavova na meti je radikalnih nacionalista.
U nastavku teksta Vam donosimo dijelove intervjua...
Aleksandar Trifunović: Vraćaju li se devedesete? Da li je ta teza preozbiljna, ili zaista imamo razloga da strahujemo? Narativi koji su ovaj region uveli u neke mračne kutkove kao da se ponovo vraćaju, i ono što je najgore, kao da vgećina nema problem s tim.
Ida Prester: Pa mi svi imamo problem sa tim. Ne znam kako bi se efektivno više i mogli boriti, s obzirom da izborima ne ide. Eto, nešto sitno prosvjedima se radi, ali ni to nema nekog efekta. Mislim da je cijelo ovo područje Balkana u jednoj debeloj depresiji koja nije prestala od devedesetih. Ne znam kome se uopšte čini da su te devedesete nestale i u kom trenutku. Otkad znam za sebe, meni su devedesete. Ono doba prije koje mnogi idealiziraju, to vrijeme Jugoslavije se previše ne sjećam, a od devedesetih nadalje ja ne vidim da se išta promijenilo. Devedesetih su zavladale mračne sile, drže se grčevito i sve su jače. zubi su im sve dublje nama u mesu i ja ne vidim da to ima neku posebno optimističnu perspektivu.Moramo se nastaviti i dalje boriti, jer nema nam druge.
Aleksandar Trifunović: Tu tezu o nacionalizmima koji se hrane smo pomenuli više puta. Hrane se jedni drugima i sarađuju. Čk se to dešavalo i u ratnim godima, kad je postojao prekid svake komunikacije među narodima, samo nije između lidera.
Ida Prester: Mi smo svi skupa devedesetih pali na jednu veliku namještaljku. Cijeli taj rat je bio jedna simulacija na nekakvom panou između tih par gospodara rata, i mi smo tu bili topovsko meso gdje smo ko kreteni ušli u sve to. Oni su nam se doslovno smijali, a ljudi su stalno ginuli.Cijela ta priča je bila jedna grozna namještaljka i ja stvarno ne znam kako se iz one Jugoslavije sa Antom Markovićem, koja je imala perspektivu, desilo ovo.
Aleksandar Trifunović: Sve ovo vrijeme i napredak društva u kome živimo, uslovno rečeno, na koji često i ne utičemo i kaskajući za svijetom negdje ushvatimo neki voz. Ali se uvijek zna gdje je ženino mjesto u tom društvu. I svaki izlazak iz tog mjesta se kažnjava od strane tog društva. Ono što mene zabrinjava, a ispravi me ako griješim, jeste da su žene često najmanja podrška ženama.
Ida Prester: A, žene su iz nekog razloga odlučile igrati tu igru. Evo ja prva. zašto bi moje dlake na nogama bile ružnije od tvojih dlaka na nogama. To je jedna igra koja je totalno iskonstruirana i to nema veze sa realnim estetskim viđenjima. Sad je samo pitanje do koje razine te igre je žena spremna ići. Ja u nekim stvarima neću dopustit da se moja prava unazađuju i samo klimati glavom, a s druge strane za neke radikalne skokove nisam dovoljno hrabra.
Aleksandar Trifunović: Iz Hrvatske godišnje ode 30 hiljada mladih. U BiH postotak onih mladih koji bi odmah napustili zemlju je između 70 i 80 posto. Znači, imamo mlade kojima se ove zemlje gade i to sistem nikako da primjeti.
Ida Prester: Ja mislim da njima upravo to odgovara. Sistemi su toliko truli u svojoj srži da im odgovara da svako ko je pametan, ko razmišlja o sebi u kontekstu neke budućnosti, da se iseli što prije, a da ostanu samo poslušnici, vojnici koji ništa ne pitaju. Eto tako, piju pivo, gledaju nogomet, odu u crkvu koji puta i koje apsolutno ništa drugo u životu ne zanima. Ljudi ovdje nemaju o čemu pričati. Ljudi ovdje sjednu na kavu i drobe o prokletim Vučićima, Karamarkovima, Dodicima zato što nemaju više ni živaca ni vremena, pa vjerovatno ni para da sjednu i pričaju o filmovima, predstavama, pozorištu. Bilo šta. Ljudi su ovdje fokusirani samo na trovanje samih sebe i drugih i ja ih uopće ne osuđujem, jer i ja sam takva. Odvratno mi je koliko svog vremena trošim na crnilo.
