IZ PISMENOG ZA SH JEZIK, ZA ŠKOLSKU 1991.
Orući njivu traktorom
Izorao je kosti svog profesora srpskog njegove žene starije kćeri i
Njezine bebe. Sve mu se na plug nakačilo
Komadi haljine kosa patike
Nije tu više nikad orao
Počeo se baviti pčelama ali su pčele zaobilazile tu livadu
Počeo se baviti pticama
Ali sokoli nisu lovili pacove na parceli
Počeo bunare kopati
Ali voda se od njega skrivala u njivu
Onda se prijavio Tribunalu
Rekao za kečeve iz pismenih sastava
I da je padao godine zbog srpskog
I da je zato i njega i da je zato sve njih
I u svojoj ih njivi čuvao
Ali da više ne može dosta je zarezivanja i zareza
Treba jednom staviti tačku
BORGES, TIGAR
Za doba Oluje, 1995. u Prijedoru je vladao potpuni ratni, pozadinski kaos. U masi očajnika tražio sam prijatelja M. iz Petrinje, i njegovu netom pronađenu jedanaestogodišnju kćer Alisu vukao bukvalno za sobom, za ruku. Ništa nismo znali o M-u, njezinome ocu, danima već ništa.
Pošli smo ga tražiti u bolnicu, danas mislim da sam htio naći nekoga tko možda zna nekoga….
Majka i sestra su viđene negdje u nepreglednoj koloni, možda oko Svodne, možda odmah iza Novog, možda i bliže ovamo, kod Brezičana, nitko ne zna više.
U bolnici je tek bilo strašno. Ranjene vojske i civila bilo je posvuda, na parkingu ispred, unutra u holu, čula se medicinska sestra koja je tražila neku ženu s bebom iz Vojnića.
Djevojčici i meni prišao je iznenada i niotkuda dječak u uniformi, s krvavim zavojem oko očiju i glave, razdrljene košulje, očito regrut Vojske Krajine, mumlao je da je slijep – “gdje sam, brate, gdje sam, ponavljao je – nađi mi mater, molim te, brate, Milka se zove, nema ni četrespet, traži me sigurno, ne zna da sam živ…” – pa rukama hvata za rukav nekoga iza mene – “odakle si brate, majku tražim, Milku, bilo nas četvorica, brate, svi smo poginuli…”
Alisa me uvukla u gužvu, nestali smo u gomili ranjenih, zapomažućih ljudi, tražio sam M-a, zvao ga, okretao ljude, ranjene…
Nestao je dječak.
Nestali smo djevojčica i ja.
Oca smo pronašli sutradan, kad je njegova jedinica u rasulu stigla do grada, do Pećana.
Slijepi regrut traži crnu majku, djevojčica Alisa i ja tražimo njenog sjedoglavog oca.
Ostao sam zauvijek za njega slijep, iako je on onaj koji nije vidio.
On je govorio, brate, on je govorio a ja sam otišao, nisam mu pomogao, otišao sam, s Alisom. Ne sjećam se da sam mu ijednu riječ rekao.
I danas, kad god uđem u taj hol, u tu bolnicu, jasno ga mogu vidjeti, kako sljepački dodiruje lica bolesnima i umirućima i govori im – “ne boj se brate; odakle si, tako sam i ja jednom izgubio majku slijep, bilo nas četvorica i svi smo poginuli.”
Nakon puno godina, srest ću djevojčicu Alisu, kćerku mojeg prijatelja M-a. Sjećanja nam se nisu podudarala.
Sada crnokosa majka, nije se sjećala nikakvoga ranjenog dječaka ili slijepog, koji je tražio ikoga, sjećala se trojice regruta-dječaka koji su tražili jednog.
Slijepog.
