„Ne spadam u one koji misle da se sa Vučićem ispunjavaju sve želje koje imamo u pogledu Srbije. Međutim, vjerujem njegovom iskazu da put Srbije vodi u Evropu“, kaže u intervjuu za DW diplomata Volfgang Išinger.
DW: Poslije dvije decenije ispunjene nadom za mlade demokratije u jugoistočnoj Evropi sada posmatramo suprotnu tendenciju: jača nacionalizam, ograničava se sloboda medija, vlada se autoritarno. Zašto?
Volfgang Išinger: Najprije treba reći da ima mnogo
tamnih mrlja, ali ima i nekoliko svijetlih tačaka. Recimo razvoj u
Srbiji je posljednjih godina sve u svemu pohvalan. Jer srpska politika
je pod vođstvom Aleksandra Vučića uspjela da u bitnim stvarima odstupi
od klasične antialbanske i antikosovske retorike i da pruži ruku. To je
svakako napredak, kada imate u vidu prethodnih petnaest godina. Ali u
pravu ste, cio region daje povoda za brigu: Kosovo, Makedonija, čak i
članica EU Hrvatska. Moramo konstatovati da politika proširenja EU i
NATO, kao i susjedska politika EU, nisu dali rezultate koje smo
očekivali prije 15 ili 20 godina.
Zbog čega?
Daleko smo od toga da se u ovim državama stabilnost podrazumijeva po
sebi. I dalje ima etničkih problema, ogromna ekonomska pitanja poput
nezaposlenosti, a i dalje imamo posla s ostacima ratova. To se u prvom
redu može pripisati tamošnjim lošim liderima. Ne moramo uvijek da
tražimo razloge kod nas, kada negdje drugdje ima problema. Odgovorno je
loše i razjedinjeno političko vođstvo i nedostatak volje za kompromise.
Recimo u BiH gdje se misli da se ništa ne mora mijenjati u provizornom
Ustavu koji je nastao prije 20 godina u Dejtonu. To tako ne može da
funkcioniše. Drugi razlog je što Zapad i EU ne poklanjaju više regionu
dovoljno pažnje na najvišem nivou. Posljednjih godina su sve oči uprte
ka Ukrajini. Zaboravljeno je da Makedonija unutrašnjepolitički i na
spoljnom planu klizi u katastrofu jer 20 godina nismo u stanju da damo
toj zemlji ime – da je prihvatimo. Time sve počinje. To je tragedija.
Pomenuli ste loše lidere. U regionu praktično nije bilo smjene vladajućih elita. Zar to ne bi bio važan prilog rješenju?
Naravno da ne možemo očekivati da u državama – velikim dijelom
novonastalim – stvari tako brzo krenu s mrtve tačke. Ali zaista bi
smjena generacija nakon te osnivačke generacije
bila važna i od velike pomoći. Prve napretke već vidimo. Dobro je – da
ostanem pri primjeru Vučića – da ima ljudi koji su ranije bili na
suprotnoj strani političkog spektra, ali očigledno imaju sposobnost
učenja. Ima i toga. S druge strane vidim i one koji ne žele da se
osposobe za učenje. Tu mislim recimo na gospodina Dodika koji sjedi u
Banjaluci i misli da se svijet vrti oko njega. Ali to nije tako. Želja
da malu Republiku Srpsku vodi u nezavisnost nije politika koja vodi u
budućnost.
Dvaput ste u pozitivnom smislu pomenuli gospodina Vučića. Ima međutim brojnih kritika na njegov račun, recimo to što je smijenio rukovodstvo na pokrajinskom javnom servisu Vojvodine. Takođe, ni u kosovskom pitanju se ne pomjera toliko koliko se očekivalo. Nije li to povjerenje čovjeku koji zna da igra po zapadnim notama, ali istovremeno drži sve opcije otvorenim?
Želim da još jednom pojasnim: ne spadam u one koji misle da se sa Vučićem ispunjavaju sve želje koje imamo u pogledu Srbije. Ali to je napredak u poređenju s prethodnim vremenima. Mali, ali ipak izvjesan napredak. Jedno međutim vjerujem tom čovjeku, vjerujem njegovom iskazu da put Srbije vodi u Evropu.
Sarađivali ste s njim i u okviru OEBS-a. Da li je današnja Srbija stub stabilnosti naše bezbjednosne arhitekture u jugoistočnoj Evropi?
Vjerujem da je tako. Srbija je važna kao država regiona koja još uvijek –
u pravom smislu riječi – ne spada među nas. Za Hrvatsku možemo reći da
mnogo toga još uvijek ne ide kako treba. A oni su sada dio kluba. Isto
već duže znamo o Bugarskoj i Rumuniji. Mislim da je ispravno što je
donijeta odluka da se u NATO primi mala zemlja poput Crne Gore. Samo, to
ima više simboličku vrijednost, Alijansi ne koristi mnogo, a vidjećemo
da li će koristiti Crnoj Gori. Mnogo je važnije da mnogo jasnije nego
prethodnih godina kažemo svim ovim zemljama – od BiH, preko Hrvatske,
Makedonije do Srbije: napredak koji želite neće se manifestovati niti
pojaviti niotkuda ukoliko ne uspijete da sarađujete međusobno.
Onda bi Srbija trebalo da bude važan igrač, recimo u pomirenju s Kosovom ili da pokaže toleranciju prema crnogorskom pristupu NATO. Jeste li tu optimista?
Oprezni sam optimista. Ne prejudiciram da će sve biti dobro. Ali važan
evropski zadatak političkog oblikovanja jeste da se Srbija drži na putu
reformi i da se sve uradi da se ukupna srpska politika dalje pokreće u
pravcu Evrope. Postoji mogućnost da se u ovome podstaknu i podrže pravi
ljudi i tu opšte ne mislim samo na trenutnog premijera. Srbija je
oduvijek imala pametnu političku klasu i ovdje se radi o podsticanju
intelektualnog, a ne samo realpolitičkog ili dnevnopolitičkog dijaloga.
Moramo opet priviti Srbiju na evropske grudi – početak je učinjen i
dobro je što je tako. Time će biti ispunjen uslov da se nastavi proces
između Srbije i Kosova u smislu da – baš onako kako zahtjevamo i moramo
da zahtjevamo – Kosovu ne može ići dobro bez trajnog pomirenja Prištine i
Beograda.
Hajde onda da pogledamo na drugu stranu, u Prištinu. Tamo imamo novog predsjednika, nova vlada je formirana… Kada će konačno ponovo početi dijalog sa Srbijom? Gdje zapinje u Prištini?
Nalazim da je ohrabrujuće što se novoizabrani predsjednik Tači izjasnio
za nastavak razgovora sa Srbijom i za evropski kurs Kosova. To je dobra
vijest. U Prištini su nažalost posljednjih mjeseci bili više zaokupljeni
sobom i razjedinjeni u pogledu ispravnog kursa. Opravdana je bojazan da
tamo snage, koje se mogu pripisati nacionalističkom spektru, mogu dalje
ojačati, baš kao i drugdje u regionu. Zato je, što se tiče evropske
politike, važno da ne zaboravimo Kosovo u fioci. Isto važi i za
Makedoniju. Želio bih da EU imenuje neku visoko pozicioniranu ličnost
koja ne bi radila ništa drugo do da u glavnim gradovima ovog regiona
glasno udara u doboš i podsjeća odgovorne koje su obaveze preuzeli prema
sopstvenim biračima. Problem EU je što imamo previše komesara koji
smetaju jedan drugom pa na kraju nažalost nema napretka. To je problem
koji ne možemo prebaciti liderima u regionu već je organizacijski
problem EU. Ja sam za to da tamo gdje je potrebno – a u jugoistočnoj
Evropi jeste – postoji trajno djelovanje. Za to je potreban neko ko ima
vremena i energije, ko donosi autoritet iz Brisela da može u ime 500
miliona ljudi da kaže: Ovuda!
To je konkretan prijedlog, ali mi već imamo misiju Euleksa na Kosovu, komesar Han je stalno u regionu. Treba li udružiti snage i kako?
Protivnik sam bujanja međunarodne birokratije na licu mjesta. Recimo Kosovu to nije donijelo mnogo dobra jer su od 1999. mnoge hiljade činovnika, izaslanika i vojnika manje-više sjedili u Prištini i obavljali stvari koje bi bez problema mogao da obavlja i jedan nezaposleni Kosovar. Trebalo bi, na primjer, ohrabriti i ovlastiti Kosovare da sami obavljaju ono za šta su odgovorni – od pravljenja automobilskih tablica do organizacije bolje javne uprave ili policijskih trupa. Dakle, nisam baš za obuhvatno međunarodno prisustvo i zato mislim da je dobro što se planira dalje smanjenje vojnog prisustva NATO. Ima dobrih razloga za taj potez. Više sam za to da na najvišem nivou iz Brisela jedna osoba bude zadužena za region, da takoreći neprestano nastupa naoružana velikim autoritetom, ali i ponudom da za ispravno djelovanje slijede nagrade. Mislim da je bila kardinalna greška što smo u konstrukciji naših odnosa prema regionu uspjeli da ostvarimo vizne slobode za sve osim Kosovara. Ishod je da su ta dva miliona sirotih ljudi izolovani od svega.
*Volfgang Išinger, 1946, je njemački pravnik i diplomata. Bio je ambasador Njemačke u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, a od 2008. vodi minhensku Konferenciju o bezbjednosti. U posljednjih 25 godina je sa više pozicija radio na balkanskoj politici Njemačke, prije svega u BiH i na Kosovu.
