<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

EXITom ću te, EXITom ćeš me

Nedavni tekst Nikole Vitkovića o odnosu Exit festivala prema domaćim izvođačima, (lokalnim) posetiocima i uopšte vidnoj promeni identiteta festivala, izazvao je burne reakcije na Facebooku.

22. juni 2016, 12:00

Značajan broj ljudi koji se sa autorom slažu, te znatno manji broj onih koji ga kritikuju, pokazuju da je Exit još uvek važno identitetsko uporište velikom brojumladihu Srbiji. To što se u Facebook komentarima organizatori kritikuju u želji da festival postane bolji – uz često nostalgično prizivanje prvih godina Exita kada je njegova svrha imala i simboličko uporište u građenju jednog drugačijeg pogleda na svet – ili što se Exit opisuje kao veliko razočarenje i „komercijalni festival koji više nema veze sa kulturom“, govori nam da ljudi imaju potrebu da se nekako postave u odnosu naproblem. Tako kritika ovog najpoznatijeg domaćeg brenda postaje ujedno i bolna identitetska tačka.

Negativni komentari na Vitkovićev tekst mogu se svesti na dva opšta mesta: Peščanik je tabloidni medij, a ovaj tekst pun neproverenih informacija. Oba argumenta su neutemeljena i služe kao alatke u pobijanju učinka slikovitih primera iz autorovog teksta. Previđajući u potpunosti žanr Vitkovićevog teksta – pisan kao lična pripovest, bez pretenzije na objektivnu istinu, gde autor na kraju upozorava domaće bendove na oprez pozivajući se na sopstveno iskustvo – nezadovoljni čitaoci[1] zaključuju da umesto otvaranja dijaloga autor optužuje organizaciju, i to uz „gomilu laži i neistina“. Veliki broj lajkova na tekst pokazuje da se autorov doživljaj festivala ipak poklapa sa iskustvom većeg broja ljudi.

Među komentarima se našao i zvanični odgovor Exit festivala. Za svaku je pohvalu što organizacija Exita pokazuje inicijativu da odgovori na probleme navedene u Vitkovićevom tekstu. Međutim, umesto otvaranja dijaloga, Exitov odgovor je samo odbrana od optužbe da nisu uplatili (jedan) honorar. Neisplaćeni honorar u Vitkovićevom tekstu samo je motiv priče koji čitaoca iznova podseća na odnos ovog festivala prema domaćim izvođačima i posetiocima. Taj je motiv, razume se, ključni – honorar je potvrda da uloženi rad muzičara ima smisla, da nešto vredi. Ali, neisplaćeni honorar je isto tako simbol svega što se u tekstu navodi, a što odgovor organizatora previđa: sve manji broj alternativnih bina, cena karte koja je za srpske standarde skupa, odabir programa koji mahom privlači posetioce van zemlje itd. U odgovoru se naime kaže da je neisplaćeni honorar veliki nesporazum – Exit je honorar na vreme uplatio agenciji zaduženoj za uređivanje programa na toj bini te godine, ali agencija iz njima nepoznatih razloga nije obavila svoj deo posla. Problem je, dakle, rešen. Peščanik i autor teksta optuženi su za neodgovorno novinarstvo, da bi koji red kasnije Exitovi zvaničnici kazali da je i sam Vitković ovim tekstom zloupotrebljen. Kako to autor sam sebe zloupotrebljava i u čiju svrhu ostaće misterija. Ipak, organizatori nisu zaboravili da nas podsete da će ove godine Petrovaradinska tvrđava biti „nikada punija“ (za razliku od prethodnih godina kada je bila „nikada punija“), te da će „desetine hiljada ljudi [tamo doživeti] neke od najlepših trenutaka u životu“. Baš kao Vitkovićeva poenta o savršenom kapitalističkom brendu Exita u kome se proizvod “pretvara u sopstvenu reklamu, a reklama postaje proizvod”, Exitovi zvaničnici su nam umesto odgovora „prodali“ reklamu.

O problemima koji su u reakciji organizatora vešto izbegnuti pisalo se i ranije: od državnihsubvencija što ih Exit na konkursima dobija kao nevladina organizacija, preko korišćenja gradskih javnih površina (Petrovaradinske tvrđave i gradske plaže), do zarade od ulaznica i sponzorstava i, konačno, eksploatacije jeftine radne snage i mladih volontera. Ove primedbe, čini se, odjekuju i Vitkovićevim doživljajem festivala. U takvom poretku stvari, domaći muzičari su samo način da se ispune programske kvote (većina njih svira samo za ulaznicu), jer će festival učiniti „raznovrsnijim“ privlačeći možda i onaj mali broj ljudi koji je na Exit dolazi da bi čuo domaće izvođače. U moru ovakvih primedbi najlakše je odgovoriti na jedan neisplaćeni honorar.

Zbog javnih kritika Exita mnogi su osetili potrebu da se izjasne. Exit festival im, dakle, još uvek nešto znači. Građani kritiku ovog festivala doživljavaju kao identitetsko pitanje, a Exit građane kao mušterije. Jedni upućuju kritiku, drugi nude reklamu. Sve dok Exit bude nudio više Exita kada građani traže bolji Exit neće biti dijaloga, pa tako ni onoga što je Exit mladim ljudima u Srbiji nekada značio – kreativno izražavanje, promociju domaće alternativne scene i otvaranje prostora društveno-kulturnim vrednostima „sa margine“.

Peščanik.net