<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Yanis Varoufakis: Brexit i raspad EU

The Guardian

Odlazak Britanije je pogrešan izbor, ali pozdravljam rešenost britanskih građana da se suoče sa deficitom demokratije u EU. I odbijam da očajavam, iako sam i ja gubitnik na ovom referendumu.

26. juni 2016, 12:00

Brexit je pobedio zato što je previše britanskih glasača poistovetilo EU sa autoritarizmom, iracionalnošću i prezirom prema parlamentarnoj demokratiji, a premalo njih poverovalo nama koji smo tvrdili da je moguća drugačija EU.

Učestvovao sam u kampanji za ostanak Britanije u EU u skladu sa vrednostima našeg panevropskog pokreta Demokratija u Evropi (DiEM25). Obilazio sam gradove u Engleskoj, Škotskoj, Velsu i Severnoj Irskoj i ubeđivao ljude da raspad Evrope nije rešenje. Tvrdio sam da bi to za sobom povuklo deflatorne sile koje bi svuda zaoštrile mere štednje i radile u korist establišmenta i njegovih ksenofobičnih pomagača. Uz Johna McDonnella, Caroline Lucas, Owena Jonesa, Paula Masona i druge zalagao sam se za strategiju ostanka, ali protiv etabliranog evropskog poretka i institucija. Protiv nas su bili alijansa Davida Camerona (čiji je briselski kompromis podsetio Britance na sve što preziru u Evropi), ministarstvo finansija (sa svojim komičnim pseudo-ekonometrijskim širenjem panike), Siti (čija je nepodnošljiva narcisistička arogancija odbila milione glasača od EU), Brisel (koji je žurno primenjivao poslednji sporazum o fiskalnom davljenju na evropskoj periferiji), nemački ministar finansija Wolfgang Schäuble (čije su pretnje britanskim glasačima podstakle antinemačka osećanja), jadna francuska socijalistička vlada, Hillary Clinton i njeni veseli “atlantisti” (koji EU shvataju pre svega kao vojnu koaliciju) i grčka vlada (čije je spremno pokoravanje kaznenoj štednji EU otežalo ubeđivanje britanske radničke klase u to da Brisel štiti njena prava).

Posledice ovog glasanja će biti veoma teške, mada ne one na koje su upozoravali Cameron i Brisel. Tržišta će se brzo organizovati, a pregovori verovatno dovesti do rešenja sličnog norveškom, koje će sledećem britanskom parlamentu omogućiti da sklopi sporazum prihvatljiv obema stranama. Schäuble i Brisel će huktati i gunđati, ali dogovor sa Londonom je neizbežan. Torijevci će se držati zajedno, kao i uvek, vođeni moćnim nagonom klasnog interesa. Međutim, mada će se trenutni potres relativno brzo smiriti, ispod površine će biti aktivirane podmukle sile koje će naneti strahovitu štetu Evropi i Britaniji.

Italija, Finska, Španija, Francuska i skoro sigurno Grčka nisu održive pod postojećim aranžmanima. Arhitektura evra je takva da garantuje stagnaciju i produbljuje dužničko-deflatornu spiralu koja osnažuje ksenofobičnu desnicu. Populisti u Italiji i Finskoj, možda i u Francuskoj, tražiće referendume ili druge načine da izađu iz EU.

Jedini čovek koji ima plan je nemački ministar finansija Schäuble. U strahu od post-brexita on vidi šansu da sprovede svoju ideju o uniji neprekidne štednje. Po tom planu, evrozoni će biti ponuđene neke šargarepe i ogroman štap. Šargarepe će doći u obliku malog evro-budžeta koji će delimično pokrivati pomoć nezaposlenima i osiguranje bankarskih depozita. Štap će biti veto na nacionalne budžete.

Ako se ne varam i ako brexit zaista urodi izgradnjom stalnog gvozdenog kaveza štednje za preostale članice EU, moguća su dva ishoda: jedan je da će se kavez održati, i u tom slučaju će institucionalizovana štednja izvesti deflaciju u Britaniju, ali i u Kinu (čija će dalja destabilizacija imati sekundarne negativne efekte na Britaniju i EU).

Druga mogućnost je da će kavez biti probijen (na primer odlaskom Italije ili Finske), što će rezultirati odlaskom Nemačke iz evrozone u raspadanju. Ali to će novu Deutschmark zonu, koja će se verovatno završavati na ukrajinskoj granici, pretvoriti u ogromnu mašinu za proizvodnju deflacije (kada nova valuta probije krov i nemačke fabrike izgube strana tržšta). U tom slučaju će Britanija i Kina morati da se pripreme za još veći deflatorni cunami.

Strahota tih događaja, od kojih brexit neće zaštititi Britaniju, glavni je razlog što sam sa članovima DiEM25 pokušavao da spasem EU od establišmenta koji zatire svaki trag evropejstva. Sumnjam da će lideri EU, uprkos post-brexitskoj panici, naučiti lekciju. Oni će nastaviti da guše glasove koji pozivaju na demokratizaciju EU i nastaviće da vladaju pomoću straha. Ne treba da čudi to što su mnogi napredni Britanci okrenuli leđa takvoj EU.

Iako i dalje smatram da je odlazak Britanije iz EU pogrešan izbor, pozdravljam rešenost britanskih građana da se uhvate u koštac sa smanjivanjem demokratskog suvereniteta izazvanog deficitom demokratije u EU. I odbijam da očajavam, iako sam i ja gubitnik na ovom referendumu.

Od danas će britanski i evropski demokrati morati čvrsto da se drže referendumske odluke i da se suoče sa establišmentom u Londonu i Briselu. Raspad EU se sada jako ubrzao. Evropi je više nego ikada potrebno građenje mostova i udruživanje demokrata preko državnih i partijskih granica, da ne bi skliznula u ksenofobični, deflatorni ponor nalik onom iz 30-ih godina 20. veka.

Peščanik