“Černobiljsku molitvu: hroniku budućnosti” čitao sam u travnju 2016, čim je beogradska Laguna objavila prijevod Enise Uspenski, koja je napisala i pogovor knjizi. Kada je napokon sredinom lipnja izašlo i hrvatsko izdanje “Černobilske molitve: kronike budućnosti”, u prijevodu Dariye Pavlešen i Domagoja Kličeka, knjigu sam samo prelistao i ostavio je na stranu, u prvom redu svezaka na polici, jer ću je uskoro sigurno čitati.
Čitanjem knjige koju sam već dvaput pročitao odao bih, možda, pred samim sobom poštovanje prema prevoditeljima. Ali nije to razlog zašto ću ovaj “roman glasova” Svetlane Aleksijevič u tako kratkom vremenu čitati i treći put. Razlog nije ni u faktografiji. Priča o černobilskoj katastrofi tako je upečatljiva da čitatelj otprve pamti činjenice. Za to mu ne treba ni drugo čitanje. Ono što privlači ovoj knjizi, i općenito knjigama Svetlane Aleksijevič, poetski je naboj i potencijal njezinog teksta. Ničega tu nema – autopetički deklarira autorica – osim ljudskoga glasa i sudbine, osim ispovijedi koja nije ni pred Bogom, ni pred psihoterapeutom, ali ni pred novinarskim diktafonom. Duboko u čovjekovoj je naravi da život pretvara u priču, dogodilo se samo ono što je zatim ispričano, i nema stvarnosti ako nije ispripovijedana. Ali niti to tekst Svetlane Aleksijevič ne čini tako katarzičnim, poput liturgije neke još neostvarene religije. Nije priča ono što je tu potresno, nego su to glasovi koji je naizmjence donose. Zamislite dvoranu bez prozora, s nekim neutralnim osvjetljenjem, tek da ne bude potpuni mrak, u kojoj se odnekud čuju glasovi svih žrtava Černobila, jedan za drugim i jedan preko drugoga. To je knjiga Svetlane Aleksijevič. Na svakoj je stranici materijala za cijeli jedan roman. Ali ona taj roman nije napisala, nego je ostavila građu u njezinom elementarnom stanju, u ljudskome glasu. “Roman glasova” pjesničko je, a ne prozno djelo. To ga čini tako privlačnim. A “Černobilska molitva: kronika budućnosti” vjerojatno je najbolja njena knjiga, i jedna od najvažnijih knjiga našega vremena.
“26. travnja 1986. g. u 1 sat 23 minute 58 sekundi – niz eksplozija uništio je reaktor i zgradu 4. energetskog bloka Černobilske nuklearne elektrane, smještene nedaleko bjeloruske granice. Černobilska katastrofa najveća je tehnološka katastrofa XX. stoljeća.” Bio je to kraj jedne čovjekove povijesti. Ono što se dalje zbivalo nova je povijest. U njoj se na čas herojski i tragično zrcalio kraj komunizma i Sovjetskog Saveza. Prošli su mjeseci i godine prije nego što je sustav prihvatio da se dogodila konačna katastrofa. Do tada podanici su na svaki način bili motivirani da ostanu tu, da žive pokraj reaktora i da u samoubilačkom i sizifovskom poslu uklanjaju posljedice eksplozije. Jedva da je išta od toga snimano i dokumentirano. Iz Černobila i Pripjata, grada koji danas ne postoji, nema filmova ni fotografija. Snimanje je strogo zabranjeno. Plan je bio da se Černobil u interesu zajednice i političkog sistema – zaboravi. I taj se plan, uglavnom, ostvario. Danas je Černobil metafora bez stvarnoga sadržaja.
Na dan katastrofe vatrogasci su bez ikakve zaštitne opreme gasili reaktor. Nekoliko dana kasnije svi su bili mrtvi. Umirali su kao živi nuklearni otpad, ozračeni stostrukim smrtonosnim dozama. Zatim su došli oni koji su konzervirali ugašeni reaktor, piloti helikoptera koji su ga nadlijetali i ispuštali tovare pijeska kojim je trebao biti ugašen pakleni oganj. Nekoliko mjeseci ili godina kasnije i oni su bili mrtvi. Zatim su mobilizirani vojnici iz svih dijelova Sovjetskog Saveza čistili krov reaktora, uklanjajući s njega radioaktivni otpad. Smjena bi im potrajala između dvadeset sekundi i pola minute. Dobili su naziv likvidatori. Umrli su nekoliko mjeseci ili jedva koju godinu kasnije. Odlikovani, slavljeni i zaboravljeni kao heroji Sovjetskog Saveza.
Da bi se spriječila naknadna atomska eksplozija, koja bi Kijev i Minsk pretvorila u Hirošimu, ali bi izazvala katastrofu neviđenih razmjera i u većem dijelu zapadne Europe, u samoubilačku akciju morali su biti slani rudari i ronioci. Ronioci su zatvarali ventil ispod elektrane da bi tako spriječili eksploziju. Nisu poživjeli dulje od tjedna. I dobro su znali u što idu. Većina tih ljudi bili su dobrovoljci. Časno je umirati za domovinu, pogotovu ako si komunist. Da nije bilo njih, što bi bilo s našim svijetom? I što bi se dogodilo, ili što će se dogoditi, ako se slična katastrofa dogodi u nekoj od desetina francuskih nuklearki? Hoće li se u Francuskoj naći dobrovoljaca? Komunizam je izazvao nuklearnu katastrofu u Černobilu, komunistički ideali pokrenuli su ljude da se žrtvuju i spriječe da se katastrofa pretvori u opću kataklizmu. Postoje li danas ideali koji bi zaustavili kataklizmu?
Sovjeti su duhoviti ljudi. Ukrajinci, Bjelorusi, Rusi. Černobil je porodio mnoge viceve. Svetlana Aleksijevič ih citira. “Molitva likvidatora: ‘Gospode ako si učinio da ne mogu, učini i da ne želim.’” Likvidatorima i vozačima helikoptera najprije bi postradali spolni organi, najosjetljiviji i najbliži izvoru radijacije. Sovjetsko društvo je, kao i svako totalitarno društvo, svakodnevno proizvodilo glasine, nadomještajući glasinama tajne i zatajene informacije. Društvo glasina prethodilo je društvo tabloida. Jedna glasina: “U Minsku su oprali putničke i teretne vlakove. Cijelu prijestolnicu će preseliti u Sibir. Tamo već popravljaju barake koje su ostale od staljinističkih logora. Počet će sa ženama i djecom. A Ukrajince već odvoze...” Ili druga, za glasinu nevjerojatno lijepa priča: “Šumske životinje imaju radijacijsku bolest. Lutaju tužne, oči su im tužne. Lovcima ih je žao, boje se pucati u njih. I životinje su izgubile strah od ljudi. Lisice i vukovi dolaze u sela i umiljavaju se djeci.”
Oni koji ništa ne čitaju, dakle nacionalisti, oni bjeloruski ali i drugi, Svetlani Aleksijevič smrtno će zamjeriti što piše ruskim jezikom. Biva, jezikom okupatora i imperatora. A što, zapravo, u nekoj knjizi piše, i kako piše, to nacionalistu i ne može biti važno, nakon što se zadrži na jeziku ili alfabetu.
“Černobilska molitva” otkriva svijetu ono što svijet nije znao, niti ga je, zapravo, zanimalo, jer je i on, svijet, veliki ignorant i nacionalist: Černobil je prvenstveno bjeloruska tragedija. U toj zemlji rađaju se djeca bez spolnih organa, s dvije glave, bez udova. Cijeli jedan narod temeljito je ozračen, i time je označena njegova sudbina. Je li koga briga? Bjelorusi su, čini se Svetlani Aleksijevič, a učinit će se i njenom čitatelju, narod budućnosti. Ono što se njima događa, i što im se dogodilo krajem travnja 1986, budućnost je svijeta. Nije riječ samo o tome da će se nuklearne katastrofe i drugdje događati – zbila se već barem jedna: u liberalno-kapitalističkom i demokratskom Japanu – nego o tome da je sve ono što je započelo tog černobilskog dana neviđeno u prošlosti i sadašnjosti svijeta. A ono čega nije bilo u prošlosti i nema ga u sadašnjosti, mora da pripada budućnosti.
Nesreća svijeta čije glasove Svetlana Aleksijevič prenosi beskrajna je. Do smrti i poslije smrti. Ali u toj je nesreći neke dosad neviđene ljepote. Ljudima sahranjuju kuće. Zakopavaju ih u zemlju, kao što se zakopava sve što je ozračeno. Psi čuvaju napuštena sela, čekaju gospodare. Mačke sjede iza pustih prozora. Lovci ih ubijaju. Životinje vrište. Nisu to navikle od ljudi. Umiru djeca, i međusobno razgovaraju o smrti. “Unuk je doveo psa... Nazvali su ga Radij jer živimo u radijaciji. A gdje je moj Radij nestao? Uvijek mi je pokraj nogu... Bojim se da ne otrči izvan sela, da ga ne pojedu vukovi. Ostat ću sama.” Černobilce svi izbjegavaju. Djeca bježe od svojih vršnjaka, malih izbjeglica iz Černobila. Ozračeni su. Još jedan vic: “Pita slušatelj na armenskom radiju: ‘Šta je to radio-dadilja?’ To je baka koja je došla iz Černobila.”
Ljudi bježe od tuđe nesreće. Ili im je privlačna samo ako je posredovana stilom i sadržajem tabloida. To je razlog protiv čitanja “Černobilske molitve”. Dokone guske neće ovu knjigu nositi na more, na godišnju razbibrigu. A dokoni kenjci ionako ništa ne čitaju. Bježeći od nesreće, bježe i od čiste ljepote ovih života. U knjizi Svetlane Aleksijevič neke su od najljepših ljubavnih priča uopće. Želite li ih pročitati? U njoj su, u toj knjizi, neki od književnih likova s kojim će se čitatelj najprije zbližiti. Ima li smisla bježati od njih? “Černobilska molitva” knjiga je o zavičaju i identitetu, o radijaciji pripadanja. Velika i vječna.
