Banjalučanka Ana Kotur dobila je priznanje UN-a za angažman i izvještavanje o osobama sa invaliditetom. Nagrada joj je u ponedjeljak dodijeljena u Sarajevu, a za BUKU nam govori o nagradi, pričama na kojima je radila, osobama sa invaliditetom, mladima sa invaliditetom i drugim temama.
Priznanje je dobila u okviru završnih aktivnosti platforme "Dijalog za budućnost", odnosno konkursa "Razlike inspirišu", čija je svrha bila podići svijest o važnosti kulture dijaloga.
Ani Kotur je priznanje uručeno juče u zgradi Parlamentarne skupštine BiH u prisustvu visokih političkih zvaničnika.
Ana dobila si priznanje UN-a. Možeš li nam reći nešto više o tome, kako je došlo do toga?
Priznanje za društveni angažman stiglo je u okviru projekta Dijalog za budućnost, koji su provodile UN agencije – UNICEF;UNESCO i UNDP u BiH u saradnji sa Predsjedništvom BiH. Cilj nagrade za društveni angažman – “Razlike inspirišu“, kako su organizatori naveli, jeste da posveti pažnju i da značaj “anonimnim liderima” za bolje sutra, pojedincima ili organizacijama koji njeguju kulturu dijaloga, koji inspirišu druge da se uključe u stvaranje bolje atmosfere, okruženja i života za sve nas u Bosni i Hercegovini. To, u suštini, znači da su ljudi koji su me nominovali i kojima sam na tome zahvalna, prepoznali moj rad kao bitan, a žiri podržao njihovu ideju. Još značajnije, zadužili su me da nastavim da radim na onome što je do sad bilo u fokusu mog interesovanja.
Koliko ti je ova nagrada podsticaj da se i dalje baviš ovim temama? Utisci poslije same dodjele, kako je sve prošlo?
Nagrada zadužuje i istovremeno daje vjetar u leđa. Svi oni koji su radili na projektu u okviru kojeg sam dobila priznanje su prepoznali da živim život prosječne osobe sa invaliditetom u BiH, po mnogo čemu, a da stremim principima koje su ustanovili UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom i Opcioni protocol ratifikovani prije šest godina od strane Bosne i Hercegovine. Ipak, moram priznati, utisci su podijeljeni. Kad se ceremonija završi, ostaje realan život u kojem su mi kao mladoj osobi sa invaliditetom i dalje postavljene prepreke i mogućnosti, ako se u društva u kojem živim, u velikoj mjeri ograničene.
Tokom ove godine kontinuirano izvještavaš i pišeš o osobama sa invaliditetom. Koliko je važno pričati javno ovakve priče, koliko one doprinose smanjenju stigmi?
Pozitivne priče koje pišem pričaju o ljudima koji nižu uspjehe u društvu koje im nije naklonjeno, u društvu koje ih sputava na svakom koraku. Iza svakog njihovog uspjeha ostaje niz nepreglednih stepenika koje moraju savladati. Kampanja #PonosniNaSebe u okviru koje sam angažovana u jednu ruku nastavak je mog novinarskog angažmana u sferi izvještavanja o osobama sa invaliditetom koji je počeo na portal ukljuci.in, prvog bh.portala o i za osobe sa invaliditetom, gdje smo svi mi angažovani na Projektu IN – Implementacija UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u BiH, pravili zaokret u percepciji osoba sa invaliditetom u medijima i načinu izvještavanja o nama, uz poštovanje svih stručnih i etičkih normative novinarstva.
Kakvi su utisci aktera tvojih priča nakon javnog iznošenja njihovih priča? Koliko je njima pomoglo da ispričaju svoj život, da ukažu da su mnogo više od invaliditeta sa kojim ih mnogi ljudi poistovjećuju?
Akteri i akterke mojih priča zasigurno lakše pričaju sa mnom o svemu onom što žive, preživljavaju, sa čim se bore i što ih muči, ali i čini srećnim u toj borbi. Kad priča izađe iz okvira naših razgovora i pređe u slova, vjerujem, da možda čak i po prvi put shvate koliko su te borbe koje vode velike i značajne. Mi smo navikli na borbu, tako da i ne primjećujemo koliko sebe uložimo u toj borbi i koliko možemo na putu do cilja. A onda krene i lavina reakcija na priče, ljudi koji ih okružuju prvi reaguju na priče i prenose pozitivnu perspektivu na širu populaciju i invaliditet pada u drugi plan. Ono što je meni najbitnije, njihova slika o sebi je daleko drugačija, što je generator promjene.
Na koji način nas razlike mogu inspirisati?
Razlika inspiriše kad postavimo pitanje šta mi možemo drugačije od onog što nas okružuje i šta mi možemo bolje. To je ono čim se ja vodim, da ljudima objasnim da je suština koju imamo, svima ista, a da je do nas u šta ćemo je oblikovati. A pomisao da kroz mnoštvo razlika možemo doći do bogatstva zajedničkog, ne može biti veća inspiracija nego što jeste.
Kakav je, prema tebi, položaj osoba sa invaliditetom, da li se nešto bitno mijenjalo u ovoj godini?
Predizborna je godina, očekuje nas jedna bljutav period i odsustvo osnova kulture ponašanja. Biće to jedan period najava boljeg, obećanja bez alata za rad. Od prošle godine desila se jedna kozmetička izmjena Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida u RS, u FBiH se desila igrarija sa visinom utvrđenih invalidnina. Brčko Distrikt je i dalje rupa na mapi prava osoba sa invaliditetom. Izmjena nema.
Na koji način da se mladi nose sa invaliditetom, imajući u vidu da su mladi često veoma osjetljivi, a u tvojim pričama upravo smo mogli čitati pozitivne i inspirativne priče mladih osoba sa invaliditetom?
Mislim da je ekspanzija kanala komunikacije mladima donijela određene promjene u smislu zahtjeva za boljim i drugačijim tretmanom invaliditeta. Ali, ono što je van njihovog dometa i van okvira njihovog djelovanja i dalje ostaje ono duboko lično shvatanje invaliditeta ljudi koje osobe sa invaliditetom sreću na ulici, koje peče i boli mnogo češće i jače nego što možete zamisliti. Svaki izlazak iz kuće je problematičan, svaki moment van zone komfora je teret.
Kada su u pitanju mladi sa invaliditetom, koji su njihovi najveći problemi?
Osnovni problem su obrazovanje i zapošljavanje. Mislim da tu leže mogućnosti za razvoj ličnih kapaciteta za borbu i stvaranje boljeg društva. To znači da, ako idete u školu, morate van kuće. Ako morate van kuće, društvo mora odgovoriti na određeni način na vaš specifičan način zadovoljavanja potrebe za obrazovanjem. Ako vas adekvatno podrže u tome, osposobljeni ste za izlazak na tržište rada. A kad dođete do te tačke, onda ste pokazali da niste samo korisnik socijalne pomoći i teret na budžetu. A kad putem obrazovanja i zapošljavanja steknete samostalnost, onda vas više ništa i niko ne može vratiti u kalup invaliditeta.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
