Kanita Kulić iz Sarajeva već duže vrijeme radi sa djecom i mladima, a nedavno je pokrenula i zanimljiv projekta u vidu portala koji promoviše mlade ljude koji samostalno pokreću poslove u BiH. Kanita je trenutno zaposlena u organizaciji World Vision BiH, a za portal BUKA govori o mladima, problem sa kojima se djeca i mladi u našem društvu susreću, zapošljavanju mladih i drugi temama.
Kanita, već duže vrijeme radiš sa djecom i mladima u BiH, kakav je, prema tvom mišljenju položaj ove populacije u našem društvu?
Da, već više od deset godina sam, kroz različite programe i projekte, uključena u rad na zaštiti djece i mladih u BiH. Bilo je tu različitih poslova, od odgojnog rada sa djecom u vrtiću, rada u školi, aktivizma kroz nevladin sektor, preko direktnog rada sa djecom i mladima u riziku od asocijalnih oblika ponašanja, pa do obezbjeđivanja boljih uslova za život djece kroz zagovaranje za puno ostvarivanje njihovih prava koja ih sljeduju po UN Konvenciji o pravima djeteta. Dijelim mišljenje većine svojih kolega da su prava djece i mladih u BiH stavljena u drugi plan i da trenutno ne postoje konkretne akcije za poboljšanjem na kolektivnom nivou. Kao sto je to skoro bio primjer u Republici Hrvatskoj, kada su prosvjetni radnici i stanovništvo izasli na masovne proteste s ciljem reforme školstva pod nazivom “Hrvatska može bolje" i slično. Tačno je da, obrazovne institucije, institucije koje kroz svoju djelatnost osiguravaju zaštitu djece kroz socijalne programe, NVO sektor, strane humanirane organizacije i agencije, ulazu velike napore u progres kod statusa mladih i djece u društvu. Ali pojedinačno, svako iz svoje nadležnosti i djelatnosti, bez dobre uvezanosti institucija sistema i donatora, ali i veoma jake medijske kampanje. Na lokalnom se nivou napredak može vidjeti, ali reforme na državnom nivou nema. U naš sistem obrazovanja i zaštite djece su integrisane i usvojene međunarodne konvencije, standardi i pravilnici za rad sa djecom i mladima, je vrlo malo praktične primjene istih. Razlozi za ovakvo stanje u društvu se mogu naći u osiromašenim budžetima i manjku finansijskih sredstava, opterećenosti stručnih radnika sa predmetima i poslom i nedovoljnim brojem zaposlenih ljudi iz struke, letargiji, itd.
Kako gledaš na uticaj reality emisija, društvenih mreža i turbo-folka na djecu i mlade, koji bukvalno odrastaju i žive pod jakim uticajem tih društvenih tekovina?
Djeci i mladima moramo osigurati kvalitetnije sadržaje. Ovdje bih stavila akcent na institucije predškolskog i osnovnog obrazovanja, ali jednako i na porodicu iz koje dijete dolazi. Psiholozi bi sigurno bolje objasnili zašto je važno da roditelji prate razvoj svoga djeteta i komuniciraju sa učiteljima i nastavnicima. Da razgovaraju sa svojom djecom kako bi imali uvid u njihovu svakodnevnicu i načine na koje djeca provode slobodno vrijeme. Roditelji treba da znaju da naš sistem obrazovanja, koliko god se trudio, nije dovoljno osnažen da se bavi i odgojnom komponentom dječijeg razvoja. Smatram da je cenzurisanje pa i zabrana emitovanja reality programa i tih tzv.turbo-folk muzičkih izvođača koji svakako daju loš primjer ponašanja, najbolje rješenje. Korištenje društvenih mreža i interneta je neizbježno, ali se može usmjeriti u korisne obrazovne svrhe.
Koliko se pridaje pažnje rizicima i rižičnim situacijama kod mladih, kao što su nasilje, alkoholizam, pedofilija, pornografija? Kako najmlađe članove našeg društva zaštiti od toga?
Sve spomenute devijacije se mogu staviti pod jednu kategoriju, a to je nasilje nad djecom. Ja Vam mogu govoriti iz trenutnog iskustva u radu u organizaciji World Vision Bosna i Hercegovina, te ranije Unicef Bosne i Hercegovine, Save the Children i njihovim zajedničkim programima na zaštiti djece sa institucijama sistema. Ogromna energija se ulaže da se umanje rizici koji dovode do asocijalnih ponašanja, a naročito na prevenciji svih oblika nasilja nad djecom. Javnost vrlo često i ne razumije najjasnije šta se sve podrazumijeva pod nasiljem, da je to i zanemarivanje djece, psihičko maltretiranje, međuvršnjači konflikti, a ne samo fizički atak na dijete. Cijeli je to spektar rizika po dijete i zaista veliki problem sa kojim se teško nose i razvijenije zemlje od naše. Ne postoje egzaktni podaci o tome koliko je ova pojava prisutna u našem društvu, ali svi se slažu oko jednog da stavljanje problema pod tepih samo pogoduje širenju nasilja nad i među djecom i mladima. Kompletno društvo se mora uključiti u rješavanje ovog problema. Svaki pojedinac, roditelj, pedagoški radnik. Intenzivno i svakodnevno pričati javno o kontekstu u kojem odgajamo djecu, koliko je mit da je “batina izašla iz raja” postao obrazac ponašanja u našem društvu. Smatram da su snažne medijske kampanje među najvažnijim resursima u toj borbi.
Na portalu randomPipl.com promovišeš mlade ljude koji pokreću svoj biznis, koliko je mladima teško upustiti se u samostalnu poslovnu priču i uspjeti? Koja je priča tebe posebno dotakla?
Ideja za intervju portal randomPipl.com je nastala prije nekoliko godina kada smo prijateljica Asja Delić i ja shvatile da privatno poznajemo desetine mladih ljudi koji su vec pokrenuli privatni biznis i vrlo sporo napreduju, talentovani su i imaju sjajne ideje, ali ih nema prisutnih u medijskom prostoru. Jer medijski prostor kosta. I tako, u slobodno vrijeme kao hobi, odlučile smo da ih same počnemo promovisati. RandomPipl je, prije svega, portal socijalnog karaktera, koji ima za cilj da pomogne svakoj mladoj osobi koja je skupila hrabrosti da svoje vještine pretvori u izvor primanja. Sada već njihovi primjeri na našem portalu, služe drugima kao primjer dobre i hrabre prakse. Veoma smo ponosne kada vidimo da su se i svi oni međusobno uvezali i promovišu jedni druge. Svaka priča je interesantna, svako od njih ima svoj put ka uspjehu. Možda bih mogla izdvojiti Lejlu Selimović iz Zenice, mladu pravnicu koja je spletom okolnosti postala sinonim za redizajn namještaja. Njen obrt se zove Wood Surgery. RandomPipl sada ima više članova koji volonterski pomažu u uređenju stranice, Dalibor Ilić, i novinari Elmedina Dedić, Bojan Tadić, Nermin Kuldija i Kristina Đukanović iz Beograda.
Na koji način bi se trebala vršiti veća podrška mladim ljudima, posebno onim koji se upuštaju u samostalne poslove? Da li bi se institucije trebale više baviti ovim pitanjima?
Rješenje vidim u smanjenju proceduralnih zahtjeva pri registaciji firme, obrta ili dodatne djelatnosti, većoj promociji domaćih proizvoda, povećanju poticaja sa zavoda za zaposljavanje za male firme, takodjer obezbjeđivanje (samo)održivost malih firmi, smanjenjem poreza na iste, trazenjem od banaka da daju povoljnije kredite mladima i olakšaju uslove za dobijanje istog, integraciji institucija i biznis sektora, ali i edukaciji i ohrabrenju mladih da se upuste u privatne biznise. Institucije države, entiteta ili kantona, svejedno je, ali su presudni u donošenju ovakvih odluka.
Mnogi mladi ljudi odlaze iz BiH, kakvo je tvoje razmišljanje o tome, kako zadržati mlade u našoj zemlji, a sa druge strane pružiti im uslove za normalan zivot?
Svi indikatori govore da najveći odliv bh stanovništva čine ljudi koji su u punoj radnoj snazi, osobe izmedju 30 i 40 godina starosti. Ljudi koji su već napravili karijeru i dalje ne mogu sami oslanjajući se na vlastite kapacitete. Ovo Vaše pitanje bih ja postavila najvišim državnim organima, jer ono izlazi iz djelatnosti pedagoške struke kao institucije koja se bavi pitanjima djece i mladih. A nisam upoznata sa informacijom da li je u BiH razvijena andragogija, pedagoška grana koja istražuje odgoj odraslih. Može zvučati nekonvencionalno, ali ja mislim da svaki mladi čovjek između 18 i 30 godina starosti koji želi da ode i isproba život u inostranstvu, da treba da ode, ali i da razmišlja o eventualnom povratku. Ukoliko im se pruži prilika, mladi ljudi treba da putuju, da probaju život dislocirani od porodice i sigurne zone, da zarađuju radeći honorarne poslove i da na taj način grade životne vještine samostalnog života i odgovornosti. Jer će ih takav stil života pripremiti za mnoge životne izazove. Pa to je najnormalnija socijalna pojava i u najrazvijenijim zemljama. Zašto sprječavati nekog mladog čovjeka da ode, ako je bio vrijedan, srednju školu završio sa odličnim uspjehom i na taj način sebi osigurao stipendiju za studij vani!? Ali, vlast u BiH treba da se pita kako vratiti nazad te mlade ljude kada završe studij u Beču, Londonu, Istanbulu. Kako im život u našoj zemlji učiniti približno atraktivnim kao što je životu u inostranstvu? Ti mladi ljudi imaju znanje, praksu, poznanstva. I dugoročno posmatrano, mogu nam donijeti dobre ideje, ali i investicije.
Koja je tvoja poruka mladima koji razmišljaju da li da se upuste u samostalni biznis, šta bi trebali uraditi, a šta nikako ne bi trebali da rade?
Polazeći od vlastitog iskustva, savjetujem im da moraju “zasukati rukave” i učiti, tražiti informaciju, nuditi poslodavcima svoje znanje, raditi i biti aktivni. Pa i volonterski u početku, ako treba. Ne čekati da posao padne s neba, nego se moraju sami pokrenuti i shvatiti da će vrlo brzo proći vremena u kojima postoje “sigurni poslovi” na kojima se ništa ne radi. Odličan primjer takve proaktivnosti je i naša Ehlimana Dedić, mlada djevojka koja je volonterski radila kao novinarka na našem portalu randomPipl.com, te skroz slučajno stupila u kontakt sa relevantnim osobama iz medijske kuće Aljazeera English, te prezentovanjem svoga rada na randomPipl.com dobila priliku da studentsku praksu obavi na Aljazeeri u Dohi, Katar. Poslije tog iskustva, ona sigurno neće imati puno prepreka u traženju posla.
Koliko uopšte razmišljamo o svijetu koji ostavljamo mladima, normama, obrascima ponašanja i vrijednostima?
U BiH postoje pokreti koji se bore za promjene, ali je to nedovoljno za utjecaj na cijelu državu i promjenu svijesti. I ja ih iskreno podržavam, ali treba tu još puno snage. Bojim se da mi još dosta vremena nećemo biti na tom nivou svijesti, da vodimo računa o široj slici koju ostavljamo našoj djeci. Kod mnogih naših sugrađana nisu zadovoljene ni osnovne životne potrebe, da imaju redovna primanja, da mogu platiti račune, školovati djecu, te je bespredmetno očekivati da ti ljudi imaju snage razmisljati o utopijskim vrijednostima i normama po kojima živimo. Eventualno se brinemo individualno, šta svako od nas ostavlja svojoj vlastitoj djeci, ali o kolektivnoj brizi ne.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
