<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Buka intervju:Nagradama i priznanjima ne možemo platiti struju,vodu komunalnu taksu ili terapeute

Buka Intervju

Već tri godine dobijamo nagrade za volontiranje od ovog ministarstva, ali od svih tih nagrada i priznanja mi ne možemo da platimo struju, vodu, komunalnu taksu, porez na prostor ili da platimo terapeute.

18. juli 2016, 12:00

Svaki roditelj zna koliko je teško kada se dijete razboli od obične prehlade ili nečeg prolaznog. Međutim, koliko je teško roditeljima čije dijete ima ozbiljniji problem, pogotovo u sredini i državi kao što je naša, teško je pojmiti.

Oni žive posebnim životom, prilagođenim potrebama djece, i svakodnevno se bore protiv predrasuda i neznanja, ulažu mnogo truda da bi pomjerili granice i taj izazov nikada ne prestaje.

A nadležne institucije, i uprkos činjenici da imamo sve više djece u problemu, uporno ostaju i slijepe i gluve i ne nude nikakva institucionalna rješenja.

O tome kako je živjeti sa autizmom u BiH, sa kojim se sve problemima i preprekama susreću i roditelji i djeca, u razgovoru za Buku otkriva Olivera Ratković, predsjednica  Centra za edukaciju “Tvoja riječ” iz Banjaluke, koja je početkom jula pokrenula i humanitarnu akciju kako bi prikupili novac za realizaciju programa “Za majku i dijete”.

Možete li nam reći nešto više o akciji koju ste pokrenuli početkom jula?

Od 1. do 30. jula aktivan je humanitarni telefonski broj 1457, a prikupljeni novac biće upotrijebljen u realizaciji programa “Za majku i dijete”, čiji je cilj pomoć djeci sa autizmom i drugim razvojnim poteškoćama. Zapravo, prioritet nam je inicirati priču  o ranoj intervenciji. Ukoliko  problem prepoznamo znatno ranije  i prihvatimo ga,  imamo mnogo veći period pred sobom da ga rješavamo. U ovom projektu se ne bavimo samo mališanima, bavimo se i roditeljima. A projekat smo  simbolično nazvali “Za majku i dijete”, jer je nekako najveći teret na mamama, a pri tome mislim na informacije, sugestije, preporuke, konsultacije.


Koliko je naše društvo spremno da prihvati djecu koja su u problemu?

Po svim statutima, zakonima, pravilnicima i uopšte na papiru, naša djeca su iznimno prihvaćena. Ali ono što stoji na papiru se ne provodi u praksi. Čula sam puno više negativnih nego pozitivnih iskustava. Društvo nam je takvo kakva nam je stvarnost i tako se odnosi i prema djeci sa problemom.

A šta je sa državom, koliko ona ima sluha i razumijevanja za djecu, ali i same roditelje?

Ključna bi trebala biti struka i država, ali sve se svodi na priču “vaše dijete je vaš problem, brinite se za njega kako znate i umijete”. Opet, dosta toga zavisi i od toga u kojoj ste instituciji, na kakvu osobu naiđete i na kakvog stručnjaka. Ja imam jako  pozitivno mišljenje  i pozitivnu saradnju sa Zavodom za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Dr Miroslav Zotović i za njihov kadar, mislim da su izuzetno stručni, kvalitetni i spremi da izađu u susret svakom roditelju i djetetu.

Ipak, u medijima se često može čuti da nadležne institucije poduzimaju aktivnosti kako bi pomogli i roditeljima i djeci koja su u problemu?

Čini se puno na papiru, ali ne osjećam da se išta u praksi uradilo. Svi nas razumiju, svi nas shvataju, na javnim događajima koje oraganizujemo prisutni su svi, od predstavnika lokalne vlasti do predstavnika entitetskih ministarstava. Svi kažu da to što radimo radimo kvalitetno, da smo na pravom putu, da je potrebna jedna takva priča, ali sve to ostane samo priča ili mrtvo slovo na papiru.

Prošle godine smo pričali o osnivanju Centra za ranu intervenciju, našli smo čak i donatore, Humanitarnu organizaciju Žene iz Švedske, ali smo došli do te priče da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS nema pravilnik o radu na osnovu koga bi funkcionisao jedan takav centar.

Opet, s druge strane, ne mogu da ne kažem i da uvijek imamo podršku Ministarstva za omladinu, porodicu i sport RS za sve naše projekte, ali, naravno, to ide preko javnih konkursa koje oni raspisuju. Ti konkursi budu jednom ili dva puta godišnje. Ove godine nisu raspisali nijedan konkurs jer u budžetu nema para. 

Već tri godine dobijamo nagrade za volontiranje od ovog ministarstva, ali od svih tih nagrada i priznanja mi ne možemo da platimo struju, vodu, komunalnu taksu, porez na prostor  ili da platimo terapeute. Od toga se ne živi, od toga ne možemo da uputimo ljude na edukaciju u region  ili negdje u inostranstvo.

Puno je stvari koje treba da se regulišu, ali time treba da se bavi neko drugi, a ne roditelji.

S obzirom da je izostala sistematska podrška od strane nadležnih institucija, kome i gdje se roditelji obraćaju, na koji način se edukuju?

Sve je na roditelju. On je taj koji uoči problem, koji nastoji naći rješenje i pokušava na sve načine da pomogne djetetu. Uglavnom se edukuju u smislu žive riječi, ko je šta čuo, saznao, probao, pokušao, gdje je ko bio u regionu, šta je pokušao, šta je pomoglo djetetu. Kod nas u Centru razmjenjujemo informacije, zato i smatram da je informacija najveće bogatstvo. Uglavnom smo okrenuti Beogradu. Ovdje je dosta stručnjaka, ali broj tretmana je nedovoljan. Sve vam je jasno ako kažem da je u Centar za  mentalno zdravlje preko 200 djece na čekanju za  tretmane kod logopeda. Godine prođu dok dijete ne uđe u sistem i ne dobije tretman, a i kada ga dobije to je jedan tretman u 7 ili u 15 dana u trajanju između 20-30 minuta, što je za dijete koje ima problem u razvoju apsolutno nedovoljno.  Privatno ako plaćate, tretmani koštaju od 25 do 40 maraka, a ako se zna da jednom djtetu uz logopeda treba i psiholog, defektolog  i motorni edukator i da se to treba događati svaki dan, jasno je da sve to roditelj ne može isfinansirati. Zato često imam običaj reći da je Centar neka kuća ljubavi, rada i tolerancije i za velike i za male. Ovdje razmjenjujemo informacije, dijelimo brige, utješimo jedni druge i, što je ključno, sve radimo sa našim klincima. Ono što je meni posebno bitno jeste da je svako naše djete napredovalo, neki manje neki više, ali taj njihov napredak nisam vidjela samo ja, već i njihovi roditelji i stručnjaci koji se bave ovim problemima. Da se razumijemo, nemamo mi u Centru čaroban štapić, ali imamo puno strpljenja, ljubavi i ono što je jako bitno, sa djecom radimo svakodnevno, a dajemo i upute roditelju kako sa djetetom da rade kod kuće.

Da li je djeci omogućeno uključivanje u predškolske i školske ustanove?

To je vrlo idividualno, zavisi od djeteta do djeteta, od institucije do institucije, a i od problema koje dijete ima. Gotovo svi znamo da niko ne želi da „primi dijete sa problemom“, zato što kadar u vrtićima nije edukovan za rad. Što se tiče škola, tu je dosta šarolika situacija, a zavisi i od toga kakav kadar ima škola i koliko su voljni da sarađuju, ali i koliko je sam roditelj uporan. U svim ovim situacijama uglavnom je sve na roditelju. Roditelj treba da grize, da se bori za dijete i da nikako ne dopusti da se stvari dogode same od sebe. Djecu treba da prihvati i učiteljica, njegovi drugari, ali treba da ga prihvate i roditelji od druge djece. Ja imam izuzetno dobru saradnju sa  OŠ Ivo Andrić i zaista imam sve pohvale za njihov rad i stručni kadar, za njihovu ljudskost i činjenicu da je njima dijete na prvom mjestu. Međutim, slušala sam iskustva drugih roditelja koja nisu takva, tako da je sve to individualno.

A kakva je situacija sa asistentima u nastavi, ostvaruju li djeca ovo pravo?

Djeca koja su kategorizovana, kojima je komisija u nadležnom Centru za socijalni rad odredila na osnovu njihovog konkretnog problema da imaju pravo na asistenta u nastavi, ovo pravo ostvaruju, a asistenta plaća Ministarstvo prosvjete i kulture RS. Djeca koja nisu kategorizovana, asistenta nemaju ili roditelji snosi troškove i angažuju sami asistenta.

Moram istaći da su asistenti u nastavi presudan faktor, ali oni prije svega trebaju biti kvalitetno edukovani. Oni su uglavnom diplomirani psiholozi, pedagozi, učitelji, ali je jako bitno da i pored završenog fakulteta budu edukovani, da znaju kako da rade sa djecom. Na tom polju edukacije se još dosta treba raditi. Svako dijete je priča za sebe, ličnost za sebe, i asistenti treba da im budu vjetar u leđa  i da mu omoguće da bude što samostalniji, što više prihvaćeni u kolektivu, da budu pomoć i učitelju odnosno nastavniku, a prvenstveno djetetu u smislu podsticaja.

Koliko je zapravo teško prepoznati da je dijete u problemu?

Problem nije prepoznati, problem je gdje potražiti pomoć, šta dalje. Kod nas ne postoji zvanična institucija koja se bavi  ovim problemom, a o ranoj intervenciji je apsurdno i govoriti. S druge strane, u svijetu, ali  i u regionu, čim se prepozna problem, počinje se raditi sa djecom po programu koji je prilagođen njegovom uzrastu i kliničkoj slici. Problem kod nas je i što se neki roditelji bude tek kada dijete treba da ide u školu, i nekako vjeruju da će za 2-3 mjeseca ljetnjeg raspusta moći da pripreme dijete za testiranje pred upis uškolu, ali niko nema čarobni štapić  da u tako kratkom periodu nešto epohalno napravi. Problem je i što struka ovdje kod nas ne radi sa djecom mlađom od tri godine, što je zaista ogromni propust za dijete.

Koliko djece sa autizmom je registrovano u RS, BiH?

Tačan broj ne postoji, ali iz svog rada i kontakta sa drugim ljudima mogu reći da se broj djece sa problemima u razvoju konstantno povećava. Takva je situacija i kod nas u Centru. Nije riječ samo o djeci  sa dijagnozom autizma, ima i djece sa intelektualnim ili govorno-jezičkim poteškoćama. Mi smo svake godine u vrijeme ljetnjeg raspusta pravili pauzu, a ove godine nemamo taj luksuz jer trenutno u Centru boravi 27 djece. Ponovo smo aktivirali i naš prvi projekat Predškolac. Riječ je o konsultativno-edukativnoj podršci djeci sa razvojnim poteškoćama kojima je odložen polazak u školu na godinu dana. Više je i roditelja zainteresovano za ovaj  sistem rada ukoliko je djetetu odložena škola. Svoj toj djeci je najveći neprijatelj vrijeme. Ono što im jedino može pomoći jeste  kvalitetno i stručno osoblje koje će svakodnevno raditi sa njima.

Razgovarala Tatjana Čalić