Umjesto uvoda:
"Štokholmski sindrom je sindrom emocionalne veze i indentifikacije s agresorom. Nazvan je po pljački banke u Šockholmu 1973. kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše.
Ta solidarnost se može ponekad ispoljiti i u samom činu, kada taoci pomažu svojim otmičarima da ostvare svoje ciljeve ili da pobjegnu od policije. Ovaj sindrom su istraživali znanstvenici u okvirima viktimologije i došli do zaključka da se cijeli proces temelji na strahu da ne dođe do još veće patnje za taoca ali i zbog unutrašnje dobrote taoca da pomogne otmičarima. Što više energije se utroši u taj odnos, to će biti teže raskinuti ovu vezu."
Vikipedija
Ovo kaže struka. Dakle, ljudi koji se bave psihologijom, psihijatrijom, socijalnom psihologijom, psihologijom mase...I tu nema pogovora!
A, upravo, sada u ovom trenutku, metastazira još jedan u nizu balkanskih , a štokholmskih sindroma. Veliki diktator, sultan sa Bosfora, Tajip Erdogan, vazdigao se u hram srBskih besmrtnika. Pardon bošnjačkih. Svojim autopučem ili najsmotanijim pokušajem puča, utvrdio je svoje mjesto u stratosferi tisućljetne hrvatske aristokratije. Uf, pardon bošnjačke.
Dakle, sultan Erdogan, je u dva dana od žrtve puča postao apsolutni imperator južno od Bosfora, sa pogledom usmjerenim ka sjeverozapadu. A, tamo mu se pogled susreo sa ljubovikom Bakirom Izetbegovićem. Sultan je prvi zaašikovao, pa prozborio kako su Turci, Bošnjaci i Jermeni braća. Jermenima se ovo familijarno svojatanje sigurno neće svidjeti, ali "braća" Bosanci (o kako je sad nebitno da li su Bošnjaci ili Bosanci), (p)ostaše braća po imperiji, vjeri i carstvu, narodu Turskom.
Ljubovik Izetbegović, odgovorio je brzim brzojavom kako smo svi mi braća sa Turcima i Erdoganom pride. Jerbo, što bi bio luđi od srpskih nacionalista koji imaju braću u Rusima, primjerice. I to "bratstvo" pudlice na povocu odmah se prelomilo i u BIH medijima. U dva dana postala je gotovo normalna floskularna sintagma da "niko normalan ne može priznati svrgavanje demokratski izabrane vlasti ili pak priželjkivati destabiliziranje Turske".
O samom (ne)uspjehu puča, njegovim izvođačima, naručiocima, namjerama i na kraju rezultatima, nema ni jedne, jedine kritički obrađene rečenice.
Ali.
Vratimo se Srbima, Rusiji i Putinu. Nakon definitivnog vaspostavljanja nove ruske imperije sa Putinom kao malim carom, u Srba se pojavila nekada zagašena rusofilija. Do iznemoglosti, do imbecilnosti... Do ruskih jelovnika, filmova, ruskih narodnih običaja, do ruskih šala, pošalica, viceva i blentavih video klipova. Sve to sublimirano u virtuelni rat koji "majčica Rusija" vodi protiv ostatka svijeta.
U promil, ali u promil isto se dešava sa ogromnom većinom bošnjačkog naroda, koji keuforično i neselektivno hrli pod skute jednog bešćutnog autarha Erdogana. Ali, kako narod ne bi i hrlio, kada mu predsjednik najjače politčke partije, Bakir Izetbegović, tog diktatora zove bratom.
Ako vam je "brat" čovjek koji zaziva vraćanje smrtne kazne i još konkretnije ubistvo preko 9000 ljudi, koje bi legalizacija iste donijela, samo zato što "neće valjda da ih hrani", morate se zapitati za svoje mentalno zdravlje.
Pored narušenog mentalnog zdravlja, počele su i prijetnje po fizičko zdravlje. Borka Rudić, tajnica udruženja BiH novinara, ukazala je na svom privatnom FB profilu, na katastrofalan status novinara u Turskoj.
A, status novinara u Turskoj je nešto između slobodnog umjetnika u Sjevernoj Koreji i Meksikanca koji radi na crno u Teksasu. Dakle, ništa, nula, nepostojanje, jad i čemer. Tviter i Fejsbuk parnim danima rade, a neparnim JOK!
Borka je nagrađena. Naravno prijetnjama:" Jutros su me presreli ljudi koji su kazali evo one što brani četnike i Gulena. Jedna budalasta izjava koja govori da postoje ljudi koji su instruisani da vrše pritisak na Udruženje novinara na mene", kazala je ona.
Pazite, ovo je samo korak od formiranja ad hoc komisija za ćudoređe, čitaj ministarstava informisanja u kojima će se kao onomad u Srbiji određivati kad je Sloba ustao na desnu nogu, a kad će narod da jede "korenje".
I nije ovdje samo i isključivo na stvari neka velika geostrategija. Nije ovdje u pitanju (samo) igra svjetskih razmjera. Ne. Riječ je o prelamanju svjetlosti zla na lokalne prćije.
I zašto Štokholmski sindrom?
Pa zato što je od poraženih Nijemaca u Velikom ratu stvorio naciju koja je aminovala holokaust, zato što je od holokausta nad Jevrejima stvorio najmilitantniju "demokratiju" na svijetu-Izrael, kome se prašta SVE, zato što je od Jasenovca stvorio nakaradni srpski san o svim Srbima u jednoj, veelikoj državi. I u konačnici, zato što poslije srebreničkog genocida pretvara, prije svega, bošnjačke elite u gramzive maksimaliste, čije snove draži jedan poludjeli sultan sa Bosfora i u čije odluke i namjere, kako vele "niko zdravog razuma ne treba sumnjati".
Sva nevolja je što zdrav razum, najčešće spava sa druge strane jastuka. Tamo gdje se kritički propituje svaki potez, ponajprije lični, tamo gdje se drugo i drugotno prvo uvažava, a ne osuđuje i ne uništava. Zdrav razum, sa druge strane jastuka, ne spava, nije umrtvljen i ne razmnožava se na kolektivitetu.
A, koleketivitet i odsustvo ličnog kritičkog stava su najpogodnije tlo za razvoj totalitarnih režima u istoriji čovječanstva.
Upamtite, rečenica: "A šta,da tih 9.000 ljudi držim još godinama u zatvoru i hranim ih?", jeste izašla iz Erdoganovih usta, ali je njen izvorni autor nacista i ratni zločinac Obersturmbannführer Adolf Ajhman.
I zato, svako vazdizanje ovakve Turske, sa ovakvim Erdoganom, svako prozivanje zdravorazumskih ljudi koji kritički promišljaju, nije ništa drugo nego četnifikacija Trurske, a sa njom i Bosne i Hercegovine.
Što to prije shvatimo, prije ćemo se i probuditi. Ako ima želje za buđenjem.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
