Ovaj stručnjak za međunarodne odnose, koji već dugi niz godina živi i radi u Istanbulu, u intervjuu za BUKU tvrdi da je Erdogan u svom prvom obraćanju naciji nakon vojnog udara pokazao u kom pravcu će se odvijati situacija u Turskoj.
“On je pozvao sve na obračun sa političkim protivnicima koji se nalaze u administrativnim službama na svim nivoima vlasti. Ukratko, sprema se obračun sa svima onim koji se smatraju preprekom za uspostavljanje totalitarnog režima sa Erdoganom na čelu”, navodi Radić.
Šta nam možete reći o vojnom udaru koji se desio proteklog vikenda u Turskoj? Kako je do njega ustvari došlo i zašto je on bio neuspješan?
Vojni puč u Turskoj je i dalje potpuna enigma, u smislu ko zaista stoji iza njega i šta je pozadina datih događaja. U osnovi, jako mali broj vojnika je na vrlo amaterski način pokušao da blokira institucije i preuzme vlast u Turskoj. Kao razlog za vojni udar se pominje odbrana sekularizma, odnosno suprotstavljanje Erdoganovoj pro-islamskoj politici.
Niko u Turskoj nije očekivao vojni udar iz razloga što su se od 2007. godine i procesuiranja visokorangiranih vojnih oficira dogodile kadrovske promene u vojsci. Od tada AKP ima potpunu kontrolu nad oružanim snagama. Dodatna sumnja su okolnosti pod kojima se vojni puč dogodio. Prije svega, bio je podržan od malog broja nižerangiranih vojnih oficira. Vojska koja je učestvovala u procesu je većinom bila sačinjena od mladih vojnika, koji su bili na služenju vojnog roka. Veliki broj njih je naknadno izjavio da nisu znali da se radilo o vojnom puču nego samo o vojnoj vježbi. Kada se sve sagleda, vojni puč je prije svega bio jako loše organizovan i unaprijed je bio osuđen na neuspjeh.
Treba napomenuti da Turska u svojim redovima ima oko 650.000 vojnog osoblja. Ukoliko se iznese činjenica da je vojni udar rukovođen od strane malog broja nižerangiranih oficira, sa samo 3000 vojnika i potpomognuta sa 2 helikoptera i nekoliko desetina tenkova, minuli događaj zaista izgleda kao jako loše iscenirana predstava.
Već sad se nagađa o mnogobrojnim scenarijima, od toga da su u sve pokrenuli Gulenovi ljudi u vojsci, kako je prvobitno rečeno, do toga da je i sam Erdogan iscenirao ovaj događaj. Šta je tu istina?
Postoji nekoliko sukobljenih teorija koje objašnjavaju minuli događaj. Erdogan za vojni udar optužuje Gulenov pokret Hizmet. Stranka pravde i razvoja (AKP) kao politička partija je nastala nakon poslednjeg vojnog udara 1997. godine. Naime, Gulen je bio jedan od osnivača Refah partije, ili u prevodu "Partije blagostanja", koja je bila na vlasti u periodu od 1995 do 1997. godine. Partija blagostanja je bila pro-islamski orijentisana te je vršila pritisak na institucije i sekularni poredak u zemlji. To je bio razlog vojnog udara 1997. godine kada je vojska smijenila vlast u Turksoj i zabranila rad Partije blagostanja. Nakon toga, Erdogan je osnovao Stranku pravde i razvoja koje je nastavila da gaji pro-islamske vrednosti predhodne Partije blagostanja. U ideološkom smislu Gulen i Erdogan se ne razlikuju. Kao i Erdogan, Gulen je takođe pro-isalmski orijentisan, te teza da je vojni udar bio zarad odbrane sekularizma u potpunosti pada u vodu.
Postoji velika verovatnoća da je vojni udar bio isceniran od strane Erdogana lično. Kao što sam pomenuo, vojni udar je bio vrlo amaterski organizovan. Pored toga, nakon datog događaja dolazi do hapšenja oko 9.000 ljudi. Pored vojnika, među uhapšenima su sudije, tužioci, kao i administrativni radnici sa raznih nivoa vlasti. SAD i EU su upozorili da su liste za otpuštanje, ili u ovom slučaju liste za hapšenje, bile unaprijed pripremljene te se vjeruje da je ovaj proces već unaprijed bio isplaniran. Postoje indicije da je vojni puč bio izrežiran, a sve u cilju kako bi Erdogan mogao da iskoristi date okolnosti za konsolidaciju vlastite vladavine i uklanjanje iz vlasti svih koji ne podržavaju njegovu političku agendu povezanu sa uspostavljanjem predsedničkog sistema.
Trenutno je na sceni žestok obračun Erdogana sa pučistima, kao i sa svima za koje se smatra da su na bilo koji način podržavali vojni udar. Koliko je Erdoganu ustvari odgovaralo sve ovo što se desilo?
U obraćanju naciji, Erdogan je vojni udar nazvao "darom od Boga", aludirajući na to da sada ima savršen razlog i legitimno parvo za obračun sa političkim protivnicima koji se nalaze u administrativnim službama na svim nivoima vlasti. Odnosno, svih onih za koje smatra da će biti prepreka za njegove planove promene Ustava, uspostavljanja predsedničkog sistema u zemlji i otklanjanja dela Ustava koji garanutuje sekularno uređenje zemlje. Ukratko, svih onih koji se smatraju preprekom za uspostavljanju totalitarnog režima sa Erdoganom na čelu.
Šta možemo očekivati u narednom periodu u Turskoj? Pominje se uvođenje smrtne kazne, govorili ste o većim ovlašćenja predsjedniku...
Očekuje se vrlo turbulentan period na turskoj političkoj sceni. AKP sa Erdoganom na čelu ne odustaje od uvođenja predsjedničkog sistema. Ostaje pitanje načina putem koga će pokušati da sprovedu dati plan. AKP u Parlamentu nema apsolutnu većinu, te za izglasavanje usavnih promjena moraju dobiti podršku najmanje jedne političke partije. Kako se ustavne promjene moraju izglasati u Parlamentu, postoji nekoliko scenarija koji bi mogli da se dogode u narednom periodu.
Prvi scenario je traženje podrške u Parlamentu od strane konzervativne Stranke nacionalnog pokreta (MHP). Drugi scenario je vezan za plan AKP-a da se kurdska Narodna demokratska partija (HDP) liši političke participacije na turskoj političkoj sceni. U junu ove godine Predsednik Turske Erdogan, potpisao je zakon o ukidanju poslaničkog imuniteta čime je ovaj zakon i zvanično stupio na snagu. U narednom periodu se očekuje dugo najavljivano procesuiranje HDP-ovih članova. Plan AKP-a jeste, da u okviru Zakona o terorizmu optužiti HDP za podršku PKK-u i zakonskonskim putem zabrani njihov rad.
Ono što je sigurno jeste da se u narednom periodu mogu očekuju vanredni izbori. Nakon neuspjelog vojnog udara, popularnost AKP-a je na vrhuncu i Erdogan će vrlo vjerovatno iskoristiti momenat da dobije apsolutnu moć u zemlji i ostvari vlastite političke ciljeve te uspostavi apsoluntu vladavinu.
Zbog zvanične politike koja je vladala Turskom u posljednjoj deceniji, kako to da u ovom trenutku za Evropu je Erdogan postao zaštitnik demokratije u ovoj zemlji, kao zaštitnik građana? Koliko se uopšte ova vlast na čelu sa Erdoganom može nazvati demokratskom?
Dajući podšku Erdoganu, Evropa nije imala za cilj da ga predstavi kao zaštitnika građana, nego je isticala da se promjena vlasti ne može vršiti na silu nego isključivo putem demokratskih izbora. Erdogan i AKP su pobjednici prethodnih izbora te stoga imaju legitimitet vršenja vlasti u zemlji. EU i SAD su jasno dale do znanja da će insistirati na vladavini zakona i poštivanju ljudskih prava. I upravo u tom kontekstu se moraju posmatrati izjave evropskih zvaničnika.
Zapad prvenstveno želi da Turska bude zemlja koja počiva na liberalno-demokratskim vrednostima. Međutim, u klasičnom smislu Turska to nije jer postoje primjeri zloupotrebe zakona. Zakon o terorizmu je toliko širok da ga vlasti u Turskoj koriste za hapšenje novinara, članova akademske zajednice, kao i običnih građana samo zato što otvoreno iznose vlastito kritičko mišljenje.
Kakvo je rapoloženje među narodom i da li stvarno trenutna vlast uživa ovakvu podršku kako je to izgledalo tokom noći sa petka na subotu kad su ljudi izašli da se obračunaju sa vojskom?
Da bi razumeli Tursku morate biti dobar poznavalac unutrašnjih okolnosti u zemlji. Turska se trenutno nalazi u vrlo nezavidnoj poziciji. Naime, kriza u Siriji je otvorila mogućnost formiranju Kurdske federalne jedinice. Uspostavljanjem Kurdske autonomne regije na teritoriji Sirije proces formiranja Kurdistana ušao u novu fazu. Ovde treba napomenuti da sličan oblik teritorijalnog uređenja već postoji u Iraku gde je 2003. godine formirana federalna jedinica Irački Kurdistan. Formiranjem kurdskog autonomne oblasti u Siriji bi bio korak naprijed ka formiranju nezavisne Kurdske države što predstavlja najveću opasnost po suverenitet i teritorijalni integritet Turske. Da podsjetim, Kurdi čine većinsko stanovništvo u jugiostočnim dijelovima Turske koja graniče sa Sirijom i Irakom.
U takvim okolnostima stanovništvo u Turskoj smatra da jedino snažna ličnost kao što je Erdogan može očuvati nacionalno jedinstvo i spriječiti secesionističke pokušaje na vlastitoj teritoriji. Koliko god javno mnjenje bilo protiv Erdogana, u isto vrijeme se on nameće kao jedini koji može autoritarnim oblikom vladavine da očuva teritorijalni integritet zemlje. I upravo u tome leži paradoks podrške Erdoganu.
Kakve promjene na političkoj sceni možemo očekivati u Turskoj u narednih nekoliko mjeseci i godina?
Nacionalni interes Turske jeste očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta. U uslovima gde se pominju prekrajanja granica na Bliskom istoku, Turska može postati vrlo ranjiva. Naravno, to se direktno dovodi u vezu sa formiranja nezavisne kurdske države.
Na unutrašnjem planu za očekivati je vanredne izbore i konsolidaciju apsolutne vladavine AKP-a sa Erdoganom na čelu. Naravno, tu su i Ustavne promene koje, kao što sam naglasio, podrazumevaju uvođenje predsedničkog sistema i potencijalno ukidanje sekularizma. Treba napomenuti razlog zbog koga Erdogan insistira na uklanjanju sekularizma. Naime, vezivno tkivo između svih nacionalnih grupa u Turskoj, ovde prvenstveno mislim na odnos između Turaka i Kurda, jeste upavo islam. Kako bi obuzdao rast nacionalizma kod kurdske manjine, Erdogan upravo igra na kartu jačanja religijskog a ne nacionalnog identiteta u zemlji.
Na spoljnopolitičkom planu Turska će pokušati da balansira između različitih međunarodnih aktera vodeći brigu prvenstveno o vlastitim interesima. Pitanje Kurda je glavni problem za Tursku i kroz tu prizmu treba posmatrati usmerenje turske spoljne politike. Na primer, Izrael je jasno dao do znanja da im je interes na Bliskom istoku formiranje kurdske države koje bi služila kao tampon između Turske i Irana. U isto vreme, Rusija odlučuje o budućnosti Sirije i nisu isključili plan federalizacije iste, čime se otvaraju vrata formiranja autonomne kurdske jedinice na teritoriji Sirije. Upravo su ovo razlozi ponovnog uspostavljanja prijateljskih odnosa sa ove dve zemlje. Na spoljnopolitikom planu veliki uticaj će imati i odnos Turske sa Zapadom, prvenstveno sa EU i SAD-om. Uzimajući o obzir sve gore navedeno, za očekivati je turbulentan period na turskoj političkoj sceni, ali i pogoršanje bezbednosti na teritoriji Turske.
