Vrele stolačke dane hladi rijeka Bregava, nad čijom se raskošnošću izdiglo nekoliko većih ili manjih mostova.
Jedan od njih, nevelik, na jedan svod, u čijem je središtu uklsesno „Most Sare Kašiković 1899“, čuva posebnu priču, najvjerovatnije o tragičnoj ljubavi.
Sarin most, na desnom kraku stolačke rijeke, iznad Inat ćuprije, nadvio se nad hladnom Bregavom i ušuškao se ovih ljetnjih mjeseci među nekakvo zelenilo. Jedva se vidi izdaleka.
Mladi Stočani koje smo zatekli kako sa Sarinog mosta skaču u vodu ne znaju mnogo o njemu. Znaju tek toliko da potvrde da se radi o mostu koji tražimo. I više ništa.
Istinita priča ili samo legenda kaže da je Sara Kašiković bila prelijepa Stočanka, o čijoj je ljepoti brujala cijela kasaba i u koju su mnogi bili potajno zaljubljeni.
No, Sarino srce otišlo je na drugu stranu rijeke Bregave. Ona se zaljubila u svog komšiju Salka Buzaljka, koji je stanovao na drugoj, lijevoj strani obale. Budući da su bili različite vjere ljubav između dvoje mladih za to vrijeme bila je neprihvatljiva, pa su se ljubavnici nerijetko viđali krišom. Tako bi Salko prelazio Bregavu ne mareći za to kad je voda plitka ili duboka, a kad mirna i nemirna, sve dok ga jedne noći nabujala rijeka nije odnijela.
Sara je u sjećanje na svoju ljubav sagradila most, a na obali je podigla hotel „Evropa“, na čijem se mjestu danas nalazi tekija.
Druga, pak, podjednako značajna priča kaže da je Sara voljela Salka, ali da ju je otac, branivši da bude sa svojim izabranikom, na silu udao za drugog. Kao simbol njene neuništive ljubavi, priča kaže da je Sara na mjestu gdje se sastajala sa Salkom sagradila hotel „Evropa“, koji je imao visoko potkrovlje sa dvije sobe i dva mala prozora sa kojih je Sara uvijek gledala na drugu stranu obale i čeznula za Salkom. Jednog dana, dok je gledala sa prozora, dosjeti se da bi trebala da napravi i ćupriju na pomen svojoj velikoj ljubavi Salku. I tako sagradi most koji više od jednog vijeka stoji i samo rijetke, koji znaju ove priče podsjeća na tragičnu ljubav.
Priču o stolačkim ljubavnicima dugo je istraživao novinar i književnik iz Ljubuškog Dušan Musa, koji kaže da su čak Šekspirovi Romeo i Julija sitnica za ovu priču iz Stoca.
Prelijepa Vlahinja, hrabro momče, nabujala rijeka, gromovi, vjetar…. Priču o Romeu i Juliji, po svemu sudeći, Šekspir je negdje čuo ili u cijelosti izmislio, a u stolačkoj storiji posve smo sigurni da je Sara postojala!? A bilo je bar dva tuceta Stočana uz ostale i Hajdarbeg, koji bi zbog Sare u Bregavu skočili. Možete misliti koja je to bila dama kada je u kasabi poput Stoca, ne samo napravila hotel, nego ga i uspješno vodila“, za „Moju Hercegovinu“ počinje priču o istoriji stolačkog mosta Dušan Musa.
Musa se sjeća da je priču o mostu, koja je ostala zarobljena u lokalnim okvirima, čuo od profesora Iva Raguža, te da je bila veoma popularna sedamdesetih godina. On je mišljenja da priča o mostu i Sari Kašiković nije šire poznata zbog toga što je niko nije prezentovao i što je niko nije zapisao, te smatra da u svemu leži i nacionalistička isključivost i hajdučki mentalitet.
Takve priče, smatra Musa, kod nas nisu u trendu, već na našim prostorima prolaze samo „hajdučki tipovi pripovijesti, legendi, pa i istorijskih fakata. Dakle, tipovi – drpi, pali, bježi, pa se onda uz gusle hvali“.
„Kad Sara naiđe, dućandžije se prenu iz podnevne učmalosti, podižu se sa šiljteta i gledaju za njom, rukom štiteći oči od sunca. Otkad je uvela običaj da u podne pođe iz hana kući, a sat kasnije da se vrati natrag u han, dućani u čaršiji urednije rade: niko ne ide na ručak dok ona ne prođe, a svi su na svojim mjestima kad se vrati“.
„Čim mi je profesor spomenuo priču otišao sam slikati most i prvi put objavio priču. Bilo je to mislim 2013. godine. Ove godine sam putovao prema Dolu i na mostu vidio dvoje mladih, izišao sam iz auta, mlade naravno nisam htio smetati, ali su kraj mosta stajale dvije gospođe. Jedna je rekla da nije iz Stoca, pa o priči malo zna, dok je druga ispričala svoju verziju koja se ponešto razlikovala od one koju mi je ispričao profesor, a koja je bila u opticaju romantičnih sedamdesetih, a vjerovatno i ranije šezdesetih godina, u vrijeme pokreta 1968. godine, seksualne revolucije i slično. Naravno, priču sam ponovo objavio s nešto izmjena i dopuna“, priča Musa, koji je među prvima zapisao priču o nastanku Sarinog mosta.
Kada je do njega stigla knjiga „Hotel Evropa“ Milosava Popadića, osoba koja mu je dostavila knjigu, prisjeća se Musa, bila je skeptična prema verziji priče o mostu koju je on zapisao.
„Ta osoba je tvrdila kako je most napravljen zbog poslovanja hotela Sare Kašiković. Čitajući knjigu shvatio sam da bi, kad je o Sari, riječ takva ili slična priča, mogla biti sto posto istinita! Sara je bila čudo od žene, hotel „Evropu“ je otvorila još za turskog vakta, dakle vjerovatno oko 1870 – 1872. godine. Hotel je zahvaljujući Sarinoj vještini preživio Hercegovački ustanak 1875 – 1878, i nastavio raditi. Možete misliti, Stolac je prije 150 godina imao hotel, a danas ga nema“, kaže Musa.
Naš sagovornik, pak, smatra da se vrijednost ovakve priče ne može u potpunosti ni spoznati, jer, kako kaže, živimo u vremenu „osiromašenih osjećaja“.
No, kako god interpretirali ovu priču, nadati se da će ljubavna tragedija mladih Stočana, zahvaljujući internetu, izaći iz lokalnih okvira i da će gradić u Hercegovini s ponosom pričati kako su se u njemu nekada voljeli Salko i Sara.
Od njihove ljubavi nije ostalo potomstvo, ali jeste kameni most koji će ih vječno spajati u jednu priču.
