Jutros u 4, ispratio sam još jedan Demofest do samog kraja. Notifikacija na FB me podsjetila da je na isti datum prije 8 godina u Banjaluci bila ta nevjerovatna noć o kojoj će se još dugo pričati, kada sam nakon koncerta Leni Kravica, koji je svirao na Borčevom stadionu, trčao da uhvatim prve taktove Kosheen čiji je vokal otvarao jedan od prvih Demofestova. Rođaci, to se stvarno desilo.
Pohodio sam u životu mnoge festivale, održavane na običnim i neobičnim mjestima, veće, sa mnogo većim zvijezdama i golemim budžetima. Na festivalu u Hagu, recimo, u ogromnom parku sa gomilom velikih bina bio je postavljen i ogroman cirkuski šator, pod kojim se nalazila živopisna pijaca marihuane, a kroz jednosmjernu ulicu unutar šatre, izlaz je vodio na plaformu koja se svako malo dizala u visine i sa koje si se mogao dole spustiti samo bandži džampom. Mnogi još uvijek ne znaju sta im se tada desilo ... Fenomenalni prvi Exit festivali...
Opet, atmosferu ovog našeg Demofest festivala teško je nadmašiti. Svi ti silni mladi ljudi, muzički početnici, spremni za svoj komad snova i radosti, bendovi sposobni već sada da vas rasplešu do iznemoglosti. Pristojni mladi ljudi u nepristojnim vremenima pokušavaju, udarajući po bubnjevima i gitarama, da udare temelje nekog svog ljepšeg svijeta. Tu, na Kastelu, već devet godina, susreće se neka bolja generacija izrasla na potezu od Triglava do Đevđelije, generacija koja bez nepotrebne jugonostalgije udarnički konzumira jezik koji dobro razumije, ne gubeći vrijeme raspravljajući kako se zove, kuneći se, umjesto jalovih ideologija, isključivo u svoje stihove. Svi vole da dođu na Demofest, dajući tako ovom starom vojnom objektu jedini potrebni smisao, smisao ljubavi.
To su nekako iz daljine, valjda, skapirali i momci iz Mando Diao, koji su juče imali hladno dobar razlog da ne dođu u Banjaluku, nakon što im je zbog sranja u Minhenu otkazan let. Odlučili su, pored svega, da krenu i da se doslovno odmah nakon što su stigli puta, a nakon proglašenja pobjednika, te nastupa sjajnih Zaa i Bombaj Štampe, popnu na binu i prirede možda i najbolje zatvaranje Demofesta do sada, uz Pleši sa nekim, svojim najvećim hitom
Kakvi srećnici, tako se živi, jer više je nego jasno da ti zbog budale mogu otkazati let, ali se ne otkazuje život zbog budala željnih svoje i tuđe smrti. Život se živi uprkos takvima i nadživjeće ih, a dobar dokaz tome je i banjalučka tvrđava Kastel sinoć. Projektovana za ratove, a evo vijekovima kasnije, zahvaljući organizatorima Demofesta, bendovima, publici, njenim zidinama ne odzvanja škripa topova i đuladi, već stihovi ljubavi, zveket prvih poljubaca, suze radosnice, sreća i ono malo nade, zeru utopije da možemo biti bolji, odzvanjaju stihovi, najjednostavniji mogući, svakog jula i tako već devet godina, stihovi slični ovim od sinoć ...
I'm falling in love with your favorite song
I'm gonna sing it all night long
I'm gonna dance with somebody
dance with somebody ...
