Jedina odluka koju je u svom mandatu Angela Merkel prebrzo donijela jest ona o širom otvorenim vratima sirijskim izbjeglicama i sad kad je, paralelno s izbjegličkim priljevom, narastao broj terorističkih napada, nalazimo se u takvoj gabuli da ćemo se jedva izvući. Najgore od svega je to da obični ljudi, Europljani, počinju u običnim ljudima izbjeglicama vidjeti teroriste, a to s obje strane sprečava integraciju
Ali ako Europa u ovom ludom vremenu, kad ptice plivaju u moru, a ribe lete zrakom, kad su pragmatični Britanci glasali na referendumu kao da su bez glave, kad ključni južni saveznik, Turska, prestaje biti demokracija, kad je Putin aneksijom Krima porušio međunarodni red, ostane bez njenog liderstva, onda se tek trebamo bojati. Ako pri tome u ovom valu svjetskog ludila pobijedi Donald Trump, mislim da slijedi razdoblje američkog izolacionizma i neke vrste podjele sfera s Rusijom. To će imati svoje posljedice.
No, ovdje, s kime ćemo ostati u razjedinjenoj Europi dok se svaki čas neki blesan raznosi, navodno u ime Boga?
Fatalna pogreška u odluci kancelarke Merkel bila je u tome da je znala, kao i baš svi ostali europski lideri i ministri, da je izbjeglički val krenuo na put punu godinu dana prije nego što je stigao na grčku granicu, jer su o tome javljale sve relevantne agencije, a da nije psihološki i politički pripremila ni svoje partnere u Uniji ni Nijemce, a ni druge narode o tome što namjerava. Niti su drugi vidjeli što mogu.
Belgija uzela problematične Marokance
Jedan od rezultata takve naglosti jest produbljivanje postojećeg političkog jaza između istočne i zapadne Europe. Taj jaz baš je izražen na pitanju izbjeglica, i to će se reflektirati u europskoj borbi protiv terorizma.
Takva nepripremljenost, šok, i ranije je bila razlog za rast ekstremizama u useljeničkim zajednicama. Najbolji primjer za to je Belgija, koja je davno primila potencijalno problematičnu marokansku populaciju s područja Rifa, a da je tadašnja belgijska država odbila primiti obavještajne informacije koje su joj nudili Francuzi i Marokanci. Odbili su zato da ne bi povrijedili suverenost svoje države.
Makar nije istina tvrdnja da europske službe ne surađuju, ipak su svi jako osjetljivi na svoje podatke. Što bude manje povjerenja, bit će i manje razmjene podataka.
Kuhamo se u istom loncu
Nije teško zamisliti to da će neke zemlje trgovati obavještajnim podacima o terorizmu u zamjenu za trgovinske ili druge političke povlastice. To se već dalo dijelom naslutiti i iz Erdoganovog ponašanja, a on traži da se sve aktivnosti u njegovoj zemlji koje mu nisu po volji označe kao terorizam. Kad zatvori novinare, intelektualce i aktiviste prema optužnicama za terorizam, želi da ih se i međunarodno tretira kao isilovce.
Dobro, Europa to odbija, ali recimo da turske službe imaju podatke o napadačima i budućim atentatima, a da Tayyip Erdogan traži tu uslugu? Na čijoj će strani biti javno mnijenje u Europi? I što ako se i unutar Europe počnemo tako ponašati - da svatko gleda svoju neposrednu, kratkoročnu korist, a ne opću sliku?
Da se to ne bi dogodilo, potrebna je svijest o tome da smo svi u istome problemu, kuhamo se u istome loncu. Opet smo ista, europska, primordijalna juha, iz koje, možda, nakon krize nastane i bolje europsko društvo. No moramo ostati zajedno. Zar nije očigledno svima u korist to da stvarno prekinemo teroristički val?
'Imate velik problem s terorizmom'
Nakon briselskih atentata ovdje je, u Bruxelles, došao i John Kerry i dao intervju belgijskoj televiziji. Američki državni tajnik predložio je Belgiji 14 mjera za suzbijanje terorizma, a parlament Kraljevine Belgije prihvatio je tek njih tri. Bile su to bolja kvaliteta kontrolnih kamera na javnim prostorima, davanje osobnih podataka pri kupnji SIM kartice i dozvoljavanje racija 24 sata, umjesto samo danju.
Televizijski voditelj pitao ga je ne znači li prihvaćanje tih mjera uvođenje policijske države. Trebalo je vidjeti Kerryja kako mu odgovara na savršenom francuskom, kao djetetu od pet godina: 'Ne, to ne znači policijsku državu. Situacija je ovakva: imate velik problem s terorizmom. Znate i da je moguće obuzdati terorizam, ali morate biti ozbiljni i prihvatiti tu odgovornost.'
Samo, tko će prihvatiti odgovornost da se s jedne strane operativno napravi sve potrebno za obuzdavanje terorizma, a s druge strane da se ne skrene u autoritarizam i gaženje nama neupitnih građanskih prava? Sumnjam da ćemo formulu nove ravnoteže naći svatko za sebe u 28, odnosno 27 članica. To se odnosi ne samo na zapadnu Europu, koja je cilj napada, nego i na nas.
Što smjera Le Pen
Ako se to ne napravi, Marine Le Pen, čija je Nacionalna fronta pandan, čini mi se, HSP-u, a Le Penica, makar ne fizički, sliči na Tepeša, previše će definirati događaje u Francuskoj. Ako potom padne i Angela Merkel, tko zna tko će doći, ali nemoguće je da će imati više mirnog autoriteta i smisla za ravnotežu od nje. Britanija je ionako vani. Ono što je John Kerry zapravo rekao jest da postoje tehnička sredstva i procedure da se smanje izboji terorizma, ali da ih moramo poduzeti, a na nama je da se nađe balans između sigurnosti i sloboda.
Očigledno je bolje da to radimo zajednički, kroz suradnju, i kroz europske institucije. To se još ne događa. Možda treba, nakon Pariza, Bruxellesa, Nice i Njemačke, još negdje letjeti u zrak da bi svanula ta očigledna istina.
Izvor tporta.hr
