<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Damir Nikšić: Moramo se ponašati kao istinski anarhisti

Ovdje lopovi ne kradu od bogatih i ne daju sirotinji. Ovdje lopovi otimaju od sirotinje i prave dilove sa bogatim vlastodršcima.

28. juli 2016, 12:00

Sve se čini da je ovo jedna raspadnuta država, samo nas još o tome nisu obavijestili.

Jedino što možemo je da se pokupimo kao pet miliona Sirijaca..., al' đe ćemo u p.m... Ne preostaje nam drugo nego da se zabarakadiramo u opštine i mjesne zajednice i probamo organizovati neku funkcionalnu samoupravu i "samozaštitu" sa lokalnom policijom, inače će nas svi ovi politički, organizovani, obični i sitni kriminalci sve skupa očerupati kao najezda skakavaca.

Moramo se okrenuti lokalnoj samoupravi i prestati tuliti o "opstanku države". Država je ionako preglomazna i pretroma. Ona i jeste čitav problem iako mnogi u njoj očajnički žele vidjeti rješenje. Ta preglomazna država odvlači mnogo pažnje i novca od stvarnih problema.

Ovdje se ne radi o krizi države, već o krizi društva, a kriza društva potiče i ogleda se u disfunkcionalnoj lokalnoj zajednici: u otuđenom komšiluku u kojemu niko više nikoga ne poznaje, ne pozdravlja, u kojima svako od svakoga zazire i strahuje, u kojem sociopate, psihopate i kriminalci vode glavnu riječ i terorišu ostale.

Tu u lokalnoj zajednici vidimo najbolje čitav raspad sistema i trulež jedne polulešine od društva koje su napali raznorazni paraziti i onemogućili funkcionisanje pravne države do njene neprepoznatljivosti. Sve je korumpirano i svi smo korumpirani.

I onda maštamo o nekim "višim nivoima vlasti" o državi Bosni i Hercegovini, tješeći se tvrdoglavo da na tim nivoima i visinama barem treba uspostaviti nešto solidno. Ali kako ako su temelji truli? I na tim trulim temeljima pokvarenog društva i nepostojeće lokalne zajednice mi bi da izgradimo "čeličnu centralizovanu državu" na koju želimo biti ponosni.

Ja kažem da državu treba prestati spašavati i početi smanjivati. Moramo se decentralizovati, a ne insistirati na jakoj i centralizovanoj državi iz dva razloga: prvi je taj što su svi sukobi na ovim prostorima u novijoj istoriji bili radi toga što nismo htjeli jaku i centralizovanu državu u kojoj su nas nazor nastojali zadržati, a drugi je taj što se decentralizacijom jeftinije, efikasnije i direktnije sprovodi demokratija.

Možda bi bilo pametnije da se prvo naučimo demokratiji na malim stvarima: opštinskim stvarima, stvarima lokalne samouprave, pa ćemo onda maštati i baviti se nekakvom  državom. Jer od silne brige za državu, za državnike i parlamentarne partije - mi smo izgubili kontrolu nad lokalnom zajednicom, tj. dodir sa realnošću u kojoj živimo. 

Dok smo se svi kolektivno bavili gotovo apstraktnim međuetničkim i međuentitetskim, međunarodnim i međudržavnim odnosima nama su se kojekakvi neprovjereni likovi, sumnjiva lica, korumpirana, kriminalna i polukriminalna, uvukla u sve pore i sokake društva i gradova, kao žohari, termiti, i prijete da rastoče temelje u samoj mjesnoj zajednici u kojoj živimo. A mi se bavimo kantonom, državom, međuentitetskim, međudržavnim, evropskim i svjetskim problemima. Ne zna se više ni ko pije - a plaćaju građani. Plaćaju usluge koje ne dobijaju.

Svi govore o tome kako se građani nekoga ili nečega plaše. I to je posve normalno. Taj strah. To je samo znak da sigurnost ne postoji. Barem ne za građane. Građani se ne osjećaju sigurno. Fizički se ne osjećaju sigurnima, a o ekonomiji, kapitalu i investicijama da i ne govorimo. To se da primijetiti i po govoru tijela. Ne mora ti to niko reći. Nema bezbrižnosti. Nema mira, spokoja. Stalna napetost. Gradovi su se pretvorili u kaubojski cirkus. Građani i dalje očekuju od partija da one uvedu red, da ih one spasu. Glasaju za te partije, a onda partije čerupaju opštinsku imovinu, uzimaju reket, bave se sobom i svojom kasom četiri godine samo zato što partijski čelnici žive iza zidina, na sigurnom, poput srednjovjekovne vlastele. Okruženi svitom i tjelohraniteljima nemaju mnogo dodira sa stvarnošću u kojoj žive žrtve tog raspadnutog sistema - građani. 

Policija se vremenom pretvorila u zaštitare partijskih vlastodržaca, njihovih biznisa i institucija. Štite samo vladajuću elitu, tj. državnu i privatnu svojinu vladajuće elite, insitucije "za koje rade", a mi građani, tj. "sitna buranija" se moramo snalaziti kako znamo i umijemo do grla u septičkoj jami korupcije i kriminala. Ako nešto progovorimo, ako zaarlaučemo - odmah nas ušutkaju, zaprijete, prestraše, prestrave. Mi se onda poklopimo, a oni nastave sa okupacijom i čerupanjem poput prave kriminalne organizacije.

I romantiziranje lopova kao nekakvih slobodarskih briganata, hajduka koji se inate korumpiranim vlastima i policijskoj državi je potpuno deplasirano. Ovdje lopovi ne kradu od bogatih i ne daju sirotinji. Ovdje lopovi otimaju od sirotinje i prave dilove sa bogatim vlastodršcima. Ovdje su lopovi gotovo u službi vlasti, u službi potpune karikature od pravne države čije sudstvo i tužilaštvo služi kao protočni bojler za kriminalce. Specijalna policija pljačka naš novac iz banaka koristeći opremu koju smo im mi kupili. 

Ne znam. Možemo tražiti rješenja putem lokalne samouprave, na lokalnom nivou, barem tamo gdje živimo. Možemo pokušati povećati porez da povećamo broj policijaca, ili smanjiti broj policajaca, a povećati im plate tako da ih bolje motivišemo da rade svoj posao. Nešto moramo preduzeti. Ako ovako nastavi, ako stopa sigurnosti i kvalitet života nastave da padaju drastično i dalje, moraćemo se poslužiti drastičnim mjerama. Jer ako zaista svjedočimo raspadu države, onda ćemo se morati sami pozabaviti zaštitom privatne svojine, pa i sopstvenih života.

Ako već idemo u tom pravcu, a svi su izgledi da nas u budućnosti čeka anarhija onda se moramo ponašati kao istinski anarhisti i naučiti organizovati na nivou lokalne zajednice. Jer anarhija nije isto što i haos. Anarhija jeste bezvlašće, tj. stanje kada država nema vlast, ali to ne znači i da je nema i lokalna zajednica građana. Anarhija je kada država izgubi vlast, a zborovi građana je preuzmu. To nije haos već samoorganizovanje, samouprava i samoodbrana. Upravo to što nema vlasti, što je anarhija - znači da građani sami moraju biti organizovani, preuzeti odgovornost i organizaciju samouprave. Kada ima vlasti i države koja tvrdi da će sve ona srediti i pospremiti, građani su uljuljkani i nesposobni organizovati se. 

Država se boji anarhije i prepada građane anarhijom da bi se građani uticali državi, pa kakva god ona bila. Država portretira anarhiju zlokobnim bojama i predstavlja anarhiju kao "veće od dva zla", od kojih je ona sama jedno. Istina, postoje dvije vrste anarhije: ona kada Komune građana oduzmu vlast od države i organizuju potpunu samoupravu, uspostave sigurnost, red, mir, proizvodnju, i ona kada država više ne može obavljati vlast, kada postaje disfunkcionalna, neefikasna, troma, preglomazna, preskupa, bezvrijedna, ali negira to stanje i čini sve da građane drži u iluziji da vlast i dalje postoji na terenu. To je istinska anarhija - kapitulacija države pred kriminalom i zadaćama, njeno odsustvo iz javnog prostora, a prisustvo u našim džepovima, privatnim životima i biznisima. 

Moramo se organizovati, ali se prvo moramo upoznati, da utvrdimo na kojoj smo strani, da utvrdimo isti interes, a to je, vjerujem -  sigurnost. Bez upoznavanja nema zajednice, nema Komune. Ovakva otuđena vlast i država i jesu rezultat naše otuđenosti i vladaće nam sve dok smo mi otuđeni jedni od drugih. Moramo se organizovati, ali da bi se organizovali moramo prvo početi komunicirati. Porazno je što smo i pored toliko naprednih sredstava komunikacije kojima raspolažemo i dalje otuđeni, možda više nego ikada prije jer jednostavno nismo u stanju komunicirati. 

Damir Nikšić za BUKU