<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kuca li i muškarcima biološki sat

Sredina često opominje žene da ne čekaju previše sa udajom, ali ni jači pol nije pošteđen. I pripadnici jačeg pola osećaju pritisak okoline da se ožene i zasnuju porodicu.

29. juli 2016, 12:00

Da ženama kuca biološki sat, znaju i vrapci na grani. Ali, izgleda da ovaj časovnik nije tako blagonaklon ni prema pripadnicima jačeg pola. Za razliku od ranijih tvrdnji da muškarac može da postane otac kad poželi, više istraživanja upozorava da što je stariji, kvalitet njegove sperme je lošiji, a smanjena je i pokretljivost spermatozoida. Posledice su brojne: partnerka teže ostaje u drugom stanju, češće dolazi do pobačaja ploda, a veća je verovatnoća da dete oboli od autizma, Daunovog sindroma i šizofrenije. Promene počinju već nakon 35. godine, da bi u petoj deceniji rizik bio znatno povećan.
Pojedinačni slučajevi, poput Mika Džegera koji u 72.godini postaje otac osmi put ili reditelja Džordža Lukasa koji je dete dobio na izmaku sedme decenije, pokazuju da to jeste moguće, ali ne treba umanjivati rizik, upozoravaju stručnjaci. Sagovornica "Života plus", psiholog Željka Kurjački primećuje da se o muškom reproduktivnom zdravlju premalo priča.

- Uvreženo je mišljenje da muškarci, za razliku od žena, ne treba da žure sa decom. Ali, mnogi naučnici se slažu da postoji biološki sat kod pripadnika oba pola, odnosno da se rizik po zdravlje dece i rizik od nemogućnosti dobijanja potomstva, povećava sa godinama roditelja. Međutim, činjenica da postoji "biološki sat" ne znači i to da je želja za potomstvom biološki data, niti da se ona povećava sa starenjem - ističe psiholog.

Ali, zato je tu mnogo "opasniji", socijalni časovnik. Dok otkucaje biološkog često ne čujemo, ovaj drugi, u vidu komentara bliže i dalje rodbine, ne možemo da ne primetimo. Iako sredina nije tako okrutna prema neoženjenim muškarcima koji sve vreme zadržavaju titulu neženja, dok žene već posle 30. dobijaju "epitet" usedelica, ni pripadnicima jačeg pola nije lako. Kako godine prolaze, i oni slušaju dobronamerne i one druge savete okoline da nema ničeg lepšeg od života u zajednici.

- Lekari, prijatelji, mame i tate, često smatraju za svoju dužnost da upozoravaju žene i muškarce da će ostati sami ako nešto uskoro ne urade po tom pitanju. I upravo je u tome problem i cela jačina socijalnog pritiska, što se imanje ili nemanje bioloških potomaka izjednačava sa usamljenošću i nesrećom do kraja života. Čak i kada na intelektualnom nivou shvatamo da nemanje bioloških potomaka ne znači život bez ljubavi i bliskih međuljudskih odnosa, pa čak ni bez dece, jer se porodica može stvoriti i usvajanjem, na emocionalnom nivou ipak osećamo strah nakon takvih "dobronamernih" opomena - pojašnjava psiholog. 


Da mnogi pripadnici jačeg pola pokleknu pod pritiskom, pokazuje studija vodećeg biološkog antropologa Helen Fišer koja kaže da je stereotip o muškarcu koji beži od braka pogrešan. Na osnovu istraživanja kojima je obuhvatila 25.000 Amerikanaca, Fišerova je zaključila da se muškarci brže zaljubljuju, a kad zavole devojku, pre će je upoznati sa prijateljima i porodicom i prvi će predložiti da žive zajedno. Takođe, skloniji su da se ožene partnerkom u koju nisu zaljubljeni, ali koja ima sve poželjne osobine za brak. Na osnovu svog iskustva, naša sagovornica potvrđuje da većina muškaraca zaista iskreno želi da zasnuje lepu zajednicu sa osobom koju voli.

- I mnogi od njih žele decu. Naravno, postoje muškarci, kao i žene, koji ne žele potomstvo. Sa njima je uglavnom sve u najboljem redu, ali jednostavno, oni svoj život ne vide u ulozi oca. Neki od njih će ipak "popustiti", što iz straha da je njihova želja nerealna i da će se jednom kajati, što zbog pritiska sredine ili partnerke - primećuje Željka.

Kada to urade, pred njima su dva puta: prihvatanje ili kajanje do kraja života. A to se dešava znatno češće nego što mislimo, samo što će retko ko to priznati jer je kajanje zbog potomstva jedan od najvećih tabua. Internet je prepun anonimnih priznanja muškaraca da je očinstvo prokletstvo i da su izgubili slobodu, spontanost, pa i prijateljstva zbog rođenja deteta kome je sve postalo podređeno. Iako vole svoje dete, ovi muškarci su priznali da im je ono pokvarilo život i da bi sa ovim saznanjem, doneli drugačiju odluku kada bi mogli da vrate vreme. 


- Kada muškarac koji nije želeo potomstvo dobije dete, on zaista može da zavoli svoj novi život i ulogu oca, da istinski počne da uživa u tome i da se pita o čemu je razmišljao ranije. Ali, često se dešava da muškarac provede život potajno se kajući zbog toga što je postao otac. On voli svoju decu najviše na svetu, ali ne može da ne razmišlja o tome kako bi njegov život izgledao da nije imao decu. Ovo se dešava i mnogim ženama - kaže psiholog.

Nije to, ipak, kraj sveta. Kao i u drugim oblastima, bitan je način na koji nešto posmatramo i prihvatanje stvari koje ne možemo da promenimo.

- Tada je potrebno da priznaju sebi da su imali drugačije planove za svoj život i da svoju sadašnjost sagledaju iz drugačijeg, lepšeg ugla. Šta su sve dobili, a ne izgubili, dobivši porodicu i decu. Kako je njihov život postao bogatiji. Takođe je jako važno da nađu način da svoje prvobitne planove i želje iz perioda pre dobijanja dece, polako počnu da sprovode sada, koliko je to moguće - zaključuje psiholog.

GDE SVI, TU I JA

Mnogi muškarci odluče da stanu na ludi kamen nakon što to urade njihovi drugari. Ovaj domino efekat nije nimalo iznenađujući, objašnjava psiholog dr Džejn Mekartni.

- Zamislite grupu od pet prijatelja koja stoji na obali mora. Jedan uskoči, za njim i drugi, i treći. Oni koji ostaju pitaće se da li propuštaju nešto. Postoje i oni koje nije briga, ali većina ljudi poredi sebe i svoja iskustva sa drugima - pojašnjava Mekartnijeva.


NESREĆNI ZBOG POGREŠNIH ODLUKA

Kada postoji veliki pritisak da se što pre zasnuje porodica, mnogi ljudi će doneti odluke u kojima će kasnije možda biti nesrećni, upozorava naša sagovornica.

- Na primer, vratiće se bivšoj ljubavi, oženiće se nekim koga ne vole. Kada sagledaju situaciju iz realne perspektive, popričaju sa lekarima, informišu se o opcijama koje imaju, kada prepoznaju i prihvate svoje istinske želje, tada će i pritisak koji sebi nameću biti manji. Tada će sigurnije i sa više samopouzdanja tražiti ono što hoće i neće prihvatati kompromise koje zapravo ne žele da naprave - ističe Željka Kurjački.