<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Odgoj djece na Tibetu – osluškivanje djetetovih potreba

Tibetanci rano dobivaju djecu, još kao tinejdžeri. Način odgajanja je spontan, nimalo nalik našem. Donosimo neke crtice koje vam mogu biti od njih od pomoći kako biste opuštenije pristupili roditeljstvu

29. juli 2016, 12:00

Tibetanski se roditelji ne pitaju trebaju li njihova djeca spavati odvojeno od njih, trebaju li ih puštati da plaču kako bi se naviknuli na ovo ili ono, kada im treba početi davati krutu hranu. Od rođenja, djeca su u stalnom dodiru s majkama koje ih nose u šarenim maramama obješenim oko ramena, okrenuta licem prema njima. Bebe uvijek spavaju s roditeljima. U stalnom su kontaktu s ljudima (roditelji, braća, sestre, šira obitelj…) pa su im sve potrebe zadovoljene. Upravo zato što nemaju razloga za to, djeca vrlo rijetko plaču. Majke ih doje koliko god je moguće dulje. Hranjenje se ne obavlja po nekom utvrđenom rasporedu, svakih nekoliko sati, prema preporuci pedijatara ili nutricionista, nego, naslućujete, onda kada je dijete gladno.

Na Tibetu nećete čuti roditelje koji se stavljaju u ulogu policajca i prosuđuju tko je u nekoj dječjoj svađi prvi uzeo neki predmet, ni tko je prvi započeo svađu (da bi baš on bio kažnjen). Ovdje vladaju drugačiji kriteriji ponašanja. Tako starije dijete treba podijeliti ono što ima s mlađom djecom, bez obzira na to koliko mu se čini da to nije fer.

Nema velike razlike između djece i odraslih, starih osoba i tinejdžera. Svi su podjednako važni, sa sviješću da svaka životna dob nosi svoje karakteristike, drugačije prednosti i slabosti. Zbog vjerovanja u inkarnaciju, djeca znaju da je važno poštovati svaki oblik života jer je baš svaki vrijedan poštovanja. Odnosno, u svakom trenutku svjesni su da oblik života koji vide može biti netko tko im je u prošlom životu bio važan ili blizak i drag. Takvo uvjerenje rezultira pojačanom pažnjom prema svakom živom biću, od biljke pa do najmanjeg insekta.

Nama, naviknutima na to da za osmijeh treba imati veliki razlog, opuštenost i spontanost, Tibetanci mogu izgledati čudno, posebno kada znamo u kakvim teškim materijalnim uvjetima žive. Mi mislimo da je sreća nekakav cilj kojemu treba težiti. Očekujemo da ćemo ga dostići kada se zaposlimo, odškolujemo djecu, sebi osiguramo egzistenciju… Za razliku od nas, Tibetanci žive sada i ovdje. Imaju osmijeh na licu ne iz nekog posebnog razloga, nego jednostavno radi osmijeha.

Tekst: Jelena Holcer

Foto: Profimedia

Izvor: www.sensaklub.hr