Ove sedmice Sarajevo je uvršteno na listu 10 najzagađenijih gradova svijeta. Na drugom smo mjestu. Ponovo je bila pucnjava u centru gradu. Betonsko čudovište koje neko zida na zaobilaznici, nastavilo je da raste i prijeti nam. Neki lik je napao novinarku jer mu se htjelo i jer mu se može. U međuvremenu je barem 20 ljudi napustilo grad, neki možda zauvijek. Istovremeno je u grad došlo puno dragih ljudi koji nam nedostaju. Zajedno smo četiri dana mogli odlutati u zemlju knjiga - Bookstan, u Radićevoj ulici u centru Sarajeva.
Pokušavati preživjeti u Bosni i Hercegovini znači da morate stvarati sebi paralelni svijet u koji bježite po potrebi. Nekada jednom dnevno, nekada jednom sedmično, a nekada jednostavno se sakrijete i samo čekate da sve prođe. Zato kada neko drugi napravi prostor u kojem se možete osjećati ugodno, gdje se smijete, plačete, slušate, razgovarate sa drugima koji su isto toliko željni slobode kao i vi, to onda to morate izuzetno cijeniti. Taj svijet u kojem su nam omogućili da se sklonimo barem na par dana napravili su ljudi okupljeni oko Buybooka i Akademije likovnih umjetnosti. Oni su pozvali prijatelje, koji su pozvali svoje prijatelje i onda su zajedno napravili događaj kakav smo predugo čekali.
Aleksandar Hemon osmislio je ime festivala, koncept i pozvao svoje prijatelje, koji su neki od najznačajnijih pisaca u svijetu i regiji, do dođu u Sarajevu. Tako smo imali priliku ne samo slušati i vidjeti na nekoj pozornici, nego i razgovarati sa Egipćankom Monom Eltahawy, radikalnom feministkinjom i autoricom knjige “Hidžab i himeni: Zašto je Bliskom Istoku potrebna seksualna revolucija”; Pakistankom Kamilom Shamsie, jednom od najznačajnijih autorica danas; libanonskim piscima Rawi Hageom i Rabih Alameeddinom… Bili su tu i Bekim Sejranović, Adisa Bašić, Asmir Kujović, Nihad Hasanović, Nerzuk Ćurak, Marko Tomaš, Lejla Kalamujić… Čuli smo kako hrabro zbore intelektualci i ljudi koji znaju šta je sloboda. I dijelili su tu svoju teško osvojenu slobodu nesebično sa nama, pozivajući nas da se i sami počnemo oslobađati.
Bookstan je tako preko noći postao utočište za sve. I tako četiri dragocjena dana.
Riječima Saše Hemona, ova godina je bolja od prošle jerimamo Bookstan, a kakva će biti naredna to ćemo da vidimo.
Ove godine, a vjerujemo da će biti tako i naredne, Bookstan je (kao i mnogi drugi festivali i kulturne manifestacije koje se odvijaju na području Kantona Sarajevo) dijelom finansiran od sredstava koja raspoređuje Ministarstvo kulture Kantona Sarajevo, odnosno zahvaljujući građankama i građanima Kantona. I građanke i građani Kantona mogu biti više nego zadovoljni jer je njihov novac potrošen na pravi način.
No, bilo bi možda dobro da se organizatori i zahvale građanima i građankama, a ne državnim službenicima koji administriraju naš novac. Kanton je isto tako naš, a ne njihov (iako se oni često ponašaju kao da je njihov cijeli svijet). Čini se da ih treba podsjetiti da su samo javni službenici koji trenutno imaju mogućnost (često ne i povjerenje građana i građanki) da upravljaju javnim sredstvima. Tako se kada neko dobije donaciju od recimoorganizacije USAID, zahvale građanima i građankama SAD. ZAšto onda kada novac dobiju od bilo koje domaće institucije, počasno mjesto i hvala ide ministru? Sigurni smo da Bookstan neće ponoviti ovu grešku naredne godine i tada će to biti u potpunosti zemlja za sve koji žude za slobodom.
