Sportski lekari nekadašnje Istočne Nemačke uz pomoć anabolika održavali sugimnastičarke niskim, piše ugledni nemački nedeljnik Špigl. Posle završetka karijera sportistkinjama su ubrizgavani hormoni rasta ekstrahovani iz leševa. Mnoge nekadašnje gimnastičarke danas su invalidi
Nemački nedeljnik razgovarao je sa jednom od bivših gimnastičarki Haike M. koja
danas ima 52 godine i koja pati od degeneracije vratnih i lumbalnih
pršljenova.
“Gimnastika je odredila čitav moj život“, kaže ona. Haikine ruke mirno su
položene na sto, dok odmereno i smireno priča o agoniji koju je
morala da preživi u sali.
“Od sedmog razreda nije prošao niti jedan dan da nisam osećala bol“, rekla
je novinarima Špigla. Sportski lekari ubrizgavali su joj injekcije čak i tokom
takmičenja. Sa 16 godina morala je da završi karijeru iz zdravstvenih razloga.
Njeno telo nije moglo da izdrži sve veće opterećenje kičme u
profesionalnoj gimnastici, stajalo je u lekarskom obrazloženju.
Kako piše Špigl, Haikine muke nisu prestale ni posle povlačenja. Tačnije,
tek su počinjale. Danas ona ima medicinski karton ’dostojan’ dugogodišnjeg
radnika na građevini – pati od degeneracije vratnih i lumbalnih
pršljenova, rupture tetiva tricepsa, osifikacije (okoštavanja) lakta,
zapaljenja kukova, hronične glavobolje, bolova u ramenima i mnogim
mišićnim grupama, depresije.
Haike M. je nastavnica u školi. Nije želela da otkrije svoje puno ime,
pošto ne želi sažaljenje đaka i kolega.
Tek sada, 36 godina pošto je prestala da se bavi gimnastikom, otkrila je
stvarnerazloge koji su doveli do njenog stanja. Ti razlozi su jedna od
poslednjih tajni nekadašnje sportske velesile – Istočne Nemačke.
Lekari te države otvoreno su se igrali Frankenštajna sa mladim
gimnastičarkama poput Haike. Prvo su im davali anaboličke steroide. Muški
hormoni održavali su devojčice niskim i izdržljivijim. Kasnije, kada
više nisu bile sposobne da se bave profesionalnim sportom, dobijale su hormon
rasta. Izvučen iz ljudskih leševa.
Manipulacija rasta predstavlja neljudske muke kojima su vrhunske gimnastičarke
bile izložene sedamdesetih godina 20. veka, ali najverovatnije i danas.
Kombinacije koje današnje gimnastičarke svetske klase izvode još su spektakularnije
nego u vreme kada se Haike takmičila. Moderne šampionke u proseku su šest
centimetara niže nego njihove koleginice iz 1972. godine.
Još 1982. godine lekar specijalista jedne berlinske klinike zaključio je da je
Haike svoju kratku sportsku karijeru skupo platila. Kičma, kolena i ramena pretrpeli
su oštećenja od oko 20%, stajalo je u izveštaju. I pored toga, Haike M. nadala
se da će moći da vodi normalan život. Udala se za dizača tegova kojeg
je upoznala u svom klubu u Berlinu. Od njenog muža, Urliha M, očekivalo se da
1980. godine osvoji olimpijsko zlato. Međutim, na jednom od treninga
stradalo mu je koleno, pa je morao da prekine karijeru. Haike M. je studirala,
postala je nastavnica i dobila dvoje dece. Ipak, šta god da je u životu radila,
bol je bio konstantno prisutan.
Vremenom joj je postajalo sve teže da ispunjava poslovne obaveze.
“Želim da radim, ali to jednostavno više nije moguće“. Podnela je zahtev za
odlazak u penziju kao posledica teškog invaliditeta. Zahtev je odbijen, pa je
njen slučaj dospeo do društvenog suda u Kotbusu. Sudija je ovlastio
Vernera Frankea, molekularnog biologa iz Hajdelberga, da proceni njeno zdravstveno
stanje. Od njega je Haike čula celu priču, pošto je Franke i ranije analizirao i
procenjivao zdravstvene probleme ljudi iz Istočne Nemačke. Franke radi kao
naučnik u Nemačkom centru za istraživanje raka, a preko 40 godina bavi se istraživanjem
posledica koje profesionalno bavljenje sportom ostavlja na telo. Njegova
specijalnost je doping. Upoznat je sa tajnim dokumentima iz Istočne Nemačke:
dok anabolici u dizanju tegova i atletici pre svega utiču na
povećanje mišićne snage, u gimnastici, umetničkom klizanju i plivanju imaju i
druge primene. Oni doprinose brzoj regeneraciji, kako bi se moglo sve
više trenirati. Sportski lekari Istočne Nemačke u vrhunskom sportu za te
potrebe koristili su hormone poput STS 646.
Kako piše Špigl, kod mladih gimnastičarki imao je STS 646 još jedan
dodatni cilj – trebalo je da održi gimnastičarke niskim, pošto su samo niske
gimnastičarke uspešne. Međutim, nuspojave su izuzetno ozbiljne. Kada se
anabolički steoridi koriste pre puberteta, zatvaraju se epifizalne ploče na
krajevima dugih kostiju (kosti ruku i nogu). Time se koči rast, kosti se
kalcifikuju i kao posledica javljaju se trajna oštećenja.
“Kod dece treba obratiti pažnju na ubrzano seksualno sazrevanje i
razvoj kostiju“, piše na uputstvu za upotrebu Oral-Turinabola, anabolika
Jenefarma iz doba Istočne Nemačke. Uputstvo se međutim pojavilo tek posle
nestanka Istočne Nemačke.
Haike M. bila je visoka 153 cm i teška 43 kg kada je u julu 1979. završila karijeru.
Kaže da je dobijala i gomile tableta koje je pila. Rečeno joj je da
su u pitanju vitamini. I dok je njenom tadašnjem momku, dizaču tegova,
bilo poznato da dobija tipične plave pilule anabolika, doping je među mladim
gimnastičarkama bila jedna posebno dobro čuvana tajna. Ni sportistkinje ni
njihovi roditelji nisu imali pojma o tome.
Kako dalje piše Špigl, jedna od žrtava ovog neljudskog sistema jeste i Dagmar
Kersten. Ta 152 cm visoka i 43 kg teška gimnastičarka iz Berlina nosilac
je srebrne medalje sa OI u Seulu 1988, gde je bila i najuspešnija
sportistkinja iz Istočne Nemačke. I ona je danas na nivou Nemačke
prepoznata kao žrtva dopinga. Samo na skočnim zglobovima do sada je već imala
šest operacija, kičma joj je teško oštećena, a bolovi prouzrokuju hronični
poremećaj sna. Kaže da je bila šokirana kada je posle nestanka Istočne
Nemačke saznala da su joj davani anabolički steroidi.
(B92.net/Speigel)