Ovih dana obilježava se 21. godišnjica hrvatske vojne akcije "Oluja". Za jedne oslobodilački poduhvat, za druge najveći egzodus naroda nakon Drugog rata u Evropi. I ta podjela će, najvjerovatnije, ostati vijekovima.
Nego, kako se u sve ovo umetnu Đorđe Balašević, panonski mornar, opet za jedne najveći muzički ljigavac, a za druge najveći domaći kantaur?
Pa, jedno srbijansko žuto štampano govance nazvalo je Balaševića izdajnikom zato što pjeva u pulskoj Areni, baš 4. avgusta, na dan obilježavanja akcije/egzodusa "Oluje".
U redovima srbijanske desnice, zapravo, Balašević je ponajviše kriv što je živ. I tako zadnjih bezmalo tri decenije. Kriv je što je pjevao u tek od opsade otkovanom Sarajevu, što je nastupao u "ustaškom" Zagrebu, "izdajničkoj Sloveniji", što je uopšte otišao u Sloveniju, što mu aplaudiraju diljem Jadrana, Bosne, Makedonije...Kriv je bio kantautor lakih potkarpatskih nota, desnici srBskoj u inat.
Samo...
Samo, Srbija je, prateći trendove bratske Hrvatske, postala desna SVA i sama od sebe. Nošena neonacionalističkim i neofašističkim vjetrovima devedesetih, osokoljena prekograničnim ustaštvom, revizijom povijesti, desnica je postala jedno veliko SVE U Srba. Kao i u Hrvata u ogledalu zapadnom.
A, sav Balaševićev grijeh je što se 4. avgusta nacalio kao nesrećni kamen miljaš koji razdvaja soj od nesoja, krv od vode, brata od izdajnika. Pretpostavićete, njemu je kantar navijek lijevo naheren, pretegnuo na "izdajničku stranu".
Zdrav razum protiv isprojektovanog ludila
Potpisnik ovih redova je hudim nesrećnim slučajem, za razliku od beogradskih žutih tabloidnih foteljaša, bio vinovnik i direktan svjedok apokaliptične povorke od 220 hiljada ljudi tih prvih dana avgusta. Pisac teksta je gledao kako hrvatski migovi raketiraju kolonu civila na Petrovačkoj cesti, kupio ostatke ugljenisanih tijela. Moja malenkost je zajedno sa šačicom golobradih dječaka, porađala ženu na ledini, ironično ili ne, na polju koje se zove Medeno...Jer u nesreći, velika je sreća biti živ, a ako se moraš roditi već na polju, neka se zove Medeno.
Dakle, ja i meni slični, baš bi trebali biti bijesni na Balaševića, što pjeva sad, 21 godinu poslije apokalipse radnog naziva "Oluja" u Puli. A, nismo.
Jer smo i tada, kao djeca rata, bili pametniji od pozadinskih budala primirja iz Beograda, koji u svom isprojektovanom medijskom smeću 20 godina pljuju nedužnog čovjeka, kako bi probudili najniže strasti kod nacionalizmom otrovanog naroda.
Mi, odrpana djeca iz '95 sa petrovačke ceste slušali smo Dorse, Hendriksa, Pistolse, Prodadži, zajebavali smo šabane koji su se morali napiti da poslušaju Šabana, sprdali se sa plačipičkama koji su sve vrijeme balavili nad "Vasom Ladačkim" i pomenutim Đokom...Dijelili se na ljubitelje "Azre" i "EKV-a"...
Mladost-ludost smo zamijenili zdravim razumom. Jer smo morali. Da bi preživjeli.
'Oće to kad si mlad, da si normalan. 'Oće to kad imaš 18 godina da si neiskvaren i nezatrovan. 'Oće to da poštuješ onog Juru Stublića sa starim "Filmom" prije novih filmova. Bili i ostali normalni. A, onda PTSP-ijem i nadolazećim mirom osakaćeni. Mi, djeca na dalekom zapadu, od salvetaša i đenerala postavljena da branimo srBstvo, nismo imali problem oko muzikanata. Hrvatskih, srbijanskih, bosanskih, kalifornijskih...
I sad će meni i gologuzoj žrtvovanoj zadnjoj generaciji normalnih neko beogradsko štene da objašnjava kako je Đole izdajnik? Sad će meni ljudi koji su na salvetama davali i prodavali teritorije, zajedno sa ljudstvom taze, da budu mjerne jedinice patriotizma.
A, da su samo te salonske ćosićevske face, namjesto proizvodnje Jece i Cece, poslušali barem jedared Balaševića i naredbu izdali "samo da rata ne bude", eto ne bi ga bilo. Jer, rat projektovan i pravljen nije nastao u umu krezubog naroda, nego u foteljama raznoraznih Akademija.
Ali i narod je kriv. Nije da nije!
E da je narod blentavi, isti narod koji danas kamenuje Đoku, samo poslušao stihove njegove:
"Ma, šta su znali generali i brkati majori?
Jedino da viču: "Pali!", ali - nisu najgori.
Krivi smo mi! Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali.
Ne, ne derane. Krivi smo mi što smo se sklanjali."
Da je narod utuvio sebi u glavu kako svojim muhurom aminuje tiraniju lopova i zločinca Miloševića, kao što sad daje klimoglav poluđelom Demijurgu Vučiću, ne bi bilo Oluja ni Maestrala po Zapadnom Balkanu.
I sve je isto, kao prije četvrt vijeka. Samo nam je progres otišao u regres. Zdravu pamet namjesto Milana Mladenovića, Caneta Bartibrejkersa i projekta "Rimtutituki" brani Đorđe Balašević.
I zato, ko god voli, neka ode u Arenu pulsku, da posluša Đoleta. To nema veze sa izdajništvom i patriotizmom, nego sa muzičkim ukusom slobodnog i oslobođenog čovjeka.
A, samo nam je đoka ostao. I opet, i to je nešto.
Oluja? Rat? Izdaja? Nacionalizam? Ne, nisu krivi ni đenerali, ni današnji političari. A, ponajamanje Đole. Krivi smo mi, derane. Uvijek i navijek mi. Krivi smo i za kolone i za protjerivanja i za oluje i maestrale i za poratno ludilo i za nastavak rata digitusima i tastaturama i za izmišljanje troglavih ala od ljudi koji žive 300 kilometara od nas...
Reci stop nacionalizmu! Poštuj mrtve i protjerane, ali prekini bacati kamenje na istog nezaposlenog blejećeg bijednika sa druge strane grane, samo zato što ti je glavni čoban to rekao! Idi na koncert zato što voliš muziku. Nemoj ići, jer ti je ljigava. Slobodan si čovjek! Ako jesi. I neka tvoja sloboda ne vrijeđa slobodu drugog.
Uvijek je bilo oluja i mornara. Na tebi je da odabereš stranu koja baš tebe i djecu tvoju iz prošlosti tegli nekako u budućnost.
Neću otići slušati Balaševića. Ne slušam Balaševića. Slušaću "Oluju". U kolima. A, objektivno, bolje bi mi bilo i ljepše slušati Balaševića, nego sve te ustašoidne govore u vezi sa "Olujom". Odaću počast mrtvima i nestalima i odoh u Pulu. Onako. Volim Pulu. Volim Arenu, ljeto, sunce, Mediteran, MIR, jer:
"Mir je najlepša devojka Koju ne može imati svako/Ako ne mogu da letim Ja neću da puzim/Jer kad puzim Ja ne mogu da guzim./MIR! MIR, BRATE, MIR!/"
