Adi Softić, mladi umjetnik iz Maglaja, nakon brojnih uspješnih projekata iza sebe, ni ovo ljeto ne miruje. Trenutno priprema izložbu fotografija „Maglaj kakvog smo voljeli", koji u fokusu ima život običnih ljudi i običaja nekog prošlog vremena. Uporedo radi i na novom scenariju za monodramu o Srebrenici i ratu 90ih.
U razgovoru za Buku, ovaj mladi Maglajanin, inače student treće godine studija političkih nauka na Sarajevo School of Science and Technology, govori o predstojećoj izložbi, o tome zašto se odlučio raditi priču o Srebrenici, ali i o tome kako je mladim ljudima stvarati u BiH. Otkriva nam i kakav bi trebalo da bude idealan odnos između umjetnika i države.
Adi, šta novo pripremaš?
Ovo ljeto, mladi okupljeni oko UM „Dictum Factum“ realizuju projekat „EX Files: Maglaj kakvog smo voljeli“, u cilju digitalizovanja postojeće vrijedne arhivske i fotografske građe i zaštite istih od novih vremenskih nepogoda. Mnogo porodičnih arhiva je uništeno i otišlo u nepovrat. Naš cilj je građane prisjetiti na bogatu kulturnu tradiciju i život grada.
O kakvim fotografijama je riječ i kada će biti predstavljene javnosti?
Izložba će obuhvatati najinteresanntije i do sada neviđene fotografije o životu u gradu, kao i umjetničke fotografije iz Maglaja, koje su načinili Milomir Kovačević Strašni, Mirnes Minje Ramović, Eldar Emrić i grafička rješenja koja su radili Vjekoslav Bojat, Fuad Čičkušić i Goran Panić za različite manifestacije u gradu. Izložba, u obliku „živog muzeja“, bit će postavljena i otvorena u septembru. Bit će to omaž i priča o životu kroz fotografiju, ali i žive eksponate u odjevnim kombinacijama tog vremena. Mislim da vrijedi pokušati mladima približiti, ali i nama samima svakako, kako se to nekada živjelo, stvaralo, zabavljalo, oblačilo... Već se radujem!
Seid Memić Vajta imao je koncert u Maglaju u septembru 1989.godine
Koliko su dugo trajale pripreme i sa čime si se sve suočavao tokom tog procesa?
Pripreme traju još od maja mjeseca i proces ćemo završiti do kraja godine, kada će se otvoriti digitalna arhiva za sve, a prvenstvemo za sugrađane i Maglajlije koji žive van BiH. Moramo se podobno pozabaviti prošlošću kako bi mogli shvatiti sadašnjost i mogli zakoračiti u budućnost. Do sada se nisam suočavao sa intenzivnim problemima sem sa sitnim i odista minornim sujetama pojedinaca koji kroz njima znane načine pokušavaju naš projekat predstaviti kao nebitan i tričariju. Svakako je mnogo više lijepih momenata kao što su naši ulasci u domove naših sugrađana i slušanje njihovih životnih priča i dogodovština s različitih dešavanja.
Zašto si odlučio pripremiti upravo jednu ovakvu izložbu i koju poruku njom želiš poslati?
Kako bi razumjeli svoju sadašnjost, moramo istražiti prošlost. Mi mladi smo konstantno na meti naših roditelja s onom čuvenom : „U moje vrijeme...“ Pokrenuo sam istragu „tog vremena“ da bih na svojevrstan način zajedno sa kolegama mogao načiniti komparaciju života tada i života danas. Već sada sam fasciniran količinom entuzijazma koji je vlado među našim roditeljima i njihovim savremenicima. Cilj je poslati poruku kako je neophodno mlade ljude na njima shvatljiv način upoznavati sa kolektivnom prošlošću i da svaka individua posjeduje historiju vrijednu pažnje. Prosta zamisao svega nastala je prošlo ljeto kada smo kolegica Enida i ja rekli : „Hajde da naše porodice i sugrađane predstavimo kao muzejske eksponate!“ Nismo ni slutili da će projekat samo na društvenim mrežama „pomesti“ sva očekivanja!
Na bazenu u okviru kombinata "Natron" 1960tih.
Saznala sam da paralelno sa radom na izložbi radiš i na novom scenariju za monodramu o Srebrenici i ratu 90ih. Možeš li nam nešto više reći o ovom projektu?
Već izvjesno vrijeme pišem scenarij za interaktivni performans na ovu temu. Koristim se motivima nagrađenog romana „Kad je bio juli“ Nure Bazdulj-Hubijar, jer je to ubjedljivo najbolji književni prikaz genocida u Srebernici i cijele drame i tragedije rata na našim prostorima. Bavim se fenomenologijom ljudske patnje i smještam ju okvire shvatljive ljudima. Kakav je osjećaj biti gladan i udahnuti posljendji put? Je pitanje koje sebi konstannto postavljam i pokušavam ga predstaviti kroz priču koja neće zvučati ni patetično ni optuživački, već će biti čista ljudska.
Zašto baš Srebrenica?
Srebrenica je apsolutno rak-rana našeg društva i sve dok se o njoj ne bude govorilo i mimo jula i dženaze mi prosto nemamo šansu da razbijemo predrasudu i shvatimo kompletnu tragediju. Srebrenica je na žalost postala meta politizacije i počesto svi zaboraimo koji je zapravo primarni povod okupljanja u Potočarima iz godine u godinu.
To je za narod u BiH izuzetno teška i bolna tema....
Ja sam pobornik teze da se čovjek mora suočiti sa traumama i strahovima kako bi mogao uspravno koračati naprijed. Svejstan sam da je ovo začarani krug, Pandorina kutija i soba 101. No, ne postoji faktor koji će me zaustaviti da publiku uvedem u tu sobu i da se svi skupa suočimo sa temom o kojoj mimo dana žalosti izbjegavamo govoriti. Imao sam priliku čuti inidivudalne priče nekolicine žena iz Srebrenice koje danas žive u Švedskoj i taj osjećaj nikada neću zaboraviti, želim da se priča o ovoj kao što želim otvaranje teme i o svakoj drugoj ljudskoj tragediji i beskrupuloznom uništenju života.
Kada možemo očekivati premijeru?
Ja se iskreno nadam da će premijera moći da se desi iduće godine. Planiram jednu regionalnu priču, mislim da sam se na lokalnom nivou i te kako dokazao i postavio stepenicu jako visoko i da je svojevrsna dužnost da priču o nevjerovatnim mladim iz Maglaja probamo podići na još viši stepenik.
Ti si dosta aktivan i razbijaš brojne predrasude o mladim ljudima u BiH. Možda si i najkompetentniji da nam kažeš koliko je teško mladima u našoj zemlji ostvariti svoje snove i izboriti se za svoje mjesto pod suncem?
Hvala vam prije svega na ovim velikim riječima! Nigdje na svijetu nije lahko ako želite ostvariti svoje snove i dospjeti na mjesto koje želite imati pod suncem. Mi se zanosimo da je u nekoj tamo Njemačkoj, Švicarskoj, Americi ostvarenje sna i da to ostvarenje kupite na automatu u podzemnoj željeznici. Nismo svjesni da je put „negdje tamo“ duplo teži. Fasciniran sam onima koji u Bosni i Hercegovini finansijski iscrpe roditelje i iscijede ih kao krpe da bi na kraju pljunuli u svoju diplomu i istom brisali zadnjice po staračkim domovima. Isto ste mogli raditi i bez fakultetske diplome! Ova tema me uvijek razljuti jer se patriotizam iz mene očigledno može eksploatisati. Ja ne znam, kao i većina mladih u BiH, šta nas čeka nakon što završimo fakultet, ali duboko znam da taj „komad papira“ nije nikakva VIP ulaznica na koncert našeg života već tek legitimacija da krenemo nosati rekvizite dok sami ne postanemo „zvijezda“ za kojim ih nosaju. Jaki živci,volja i istrajnost su formula za uspjeh ma gdje vi odlučili zabaciti udicu, no znajte da je uvijek bolje bacati udicu po poznatim vodama!
Danas si ti već prepoznatljivo ime, iza sebe imaš brojne uspješne projekte, nagrade, priznanja. Koliko nadležne entitetske i državne institucije prepoznaju važnost tvog rada?
Svakako je ovaj odgovor, nažalost, kliše za našu zemlju, no nadležne institucije moj rad, kao ni rad stotina drugih, ne prepoznaju dovoljno. Ali to je meni samo dodatni vjetar u leđa jer ne živim u socijalističkoj fami da ću za dobro urađen posao dobiti stan, nažalost. Mi danas umjesto stanova dobijamo kuke i lance, pa slobodno možemo odabrati lokaciju gdje želimo da se objesimo. Treba biti hrabar, pa u sistemu koji je zasnovan na korupciji,lažima i prostituisanju politike govoriti istinu. Ne smatram se veličinom koja je meritorna da sudi, no smatram da svaka prava država (Švedska stvarno zvuči utopijski!) treba da prepoznaje najbolje kadrove i koristi ih za vlastiti napredak i ne radi na sistemskom tjeranju kvaliteta kako bi šljam i buranija mogli vladati među miševima. Krajnje je vrijeme da mladi preuzmu stvari u svoje ruke i promijene svoje stanje jer od individue se počinje. „Ako želiš mijenjati svijet, za početak promijeni sebe!“
I za kraj, kakav bi po tebi trebalo da bude idealan odnos između umjetnika i države?
Umjetnik bi trebao biti katalizator promjena jer teatar se konkretno bavi društvenim predrasudama i škakljivim tematikama i približava ih publici. Politika bi trebala biti ta koja u interakciji i potičući umjetnost dodatno snaži imidž zajednice u kojoj je na vlasti. Umjetnik treba da je slobodan, ali i svjestan publike za koju stvara. Ovo zvuči mnogo skučeno, no samo je moj subjektivni stav. Mi se kulturološki razlikujemo od onoga što je „normalno“ u Francuskoj i krajnje bi utopijski bilo za očekivati da će nacija koja je u tranziciji 20 godina nakon rata shvatiti ekspresionizam kao Francuzi koji su božanstva umjetnosti i kulture. Umjetnost treba da nas izvede iz tranzicije, a politika da nas zajedno potiče da sebi stvaramo bolje uslove za sve što smatramo da bi nam upotpunilo život.
Razgovarala: Tatjana Čalić
