Džudistkinja Kosova Maljinda Keljmendi osvojila je prvu medalju i to zlatnu za svoju zemlju na Olimpijskim igrama u Riju. Svaka čast, curo!
Ali, Maljinda je, nažalost, ponajmanje tema ovog pisanija.
Prvo, izvinjavam se stanovnicima Srbije, Kosova, Maljindi, kao i muškom polnom organu na (zlo)upotrebi u naslovu. Čak se i autor ovih redova ograđuje od naslova. Naime, nije ga on smislio.
Naslov je, negdje noćas, gotovo horski ponavljala bijesna srpska nacionalistička svjetina, koja je kivna na državnost Kosova. Kao takvu.
Nego, kako se desila ta promjena u Srba, pa da Kosovo od "srca Srbije", postade "kurac Srbije"? Kako je došlo do toga da Srbe više ne boli srce nego stojko za Kosovom? Pa preko noći i otrježnjujuće!
Namjesto uvoda, samo kratka konstatacija. Sport UVIJEK, ali uvijek ima veze sa sa politikom. Od Hitlera i demonstracije sile na berlinskim igrama, od masakra izraelskih sportista u Minhenu, od bojkota zapada na OI u Moskvi, od crnih rukavica tamnoputih atletičara u Meksiku... Ma, nemoguće je, naravno, razdvojiti sport od politike, koliko god nevini infantilini umovi to željeli. Sport, a pogotovo onaj vrhunski, zahtijeva državna ulaganja, državni poticaj i, na kraju, medalju za tu istu državu. Samo pogledajte raspored i broj olimpijskih medalja i u uncu ćete dobiti "ko je ko" na političkoj mapi svijeta.
Nego.
Prvo sam sinoć čestitao Maljindi na zlatu, prvom za svoju zemlju. Dočekala me salva negativnih (srpskih) komentara, sa zajedničkom mantrom kako je Kosovo "kurac od zemlje". Shvativši da je đavo odnio šalu i da je ljubav iz srca izmjestio u ćunu, čestitao sam stanovnicima Srbije to što im je srce zemlje osvojilo zlato. Opet isti odgovor. Riječ je o ćundari, ne o srcu.
Sva geostrategija u Srba, sav realizam, sva anticipacija realnosti, proradila je uz pomoć činjenice da je Kosovarka, dakle Albanka, osvojila zlatnu medalju za svoju zemlju.
Srbi su konačno prihvatili realnost! I upravo zbog ovog ultimativnog suočavanja sa istinom, treba oprostiti srpskom narodu na grubim riječima, jer su, eto, sinoć 7. avgusta nekako shvatili da je Kosovo samostalna zemlja, sa svojim predstavnicima na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri.
Ono što još nisu shvatili, a to je da se na osnovu emocija ne mogu povlačiti geostrateške paralele. Kako nema Republike Srpske na Olimpijadi, pitaju se? Jebi ga, nema. NIJE DRŽAVA. Kao što nije država Katalonija, Baskija, Južna Osetija.. Nisu države i basta.
Potpisnik ovih redova apsolutno ne želi ulaziti u futurističke polemike, na varijaciju želja čestitiki i pozdrava, kad će, hoće li i zašto neće ove teritorije biti države. Tek, na OI ih nema.
Njih nema, ali ludila među ljudima još uvijek ima.
Jer niko se od tih silnih sportomrzaca i nacionalista nije zapitao jednu stvar. Koliko je npr. država Srbija uradila za vanserijske uspjehe Nađe Higl, Milorada Čavića, koliko je Hrtvatska "kriva" za Duju Draganju, Kosteliće ili BIH za Damira Džumhura?
Pa, u uncu isto koliko i država Kosovo za Maljindu Keljmendi. Ništa, nun, nula bodova, ni koliko crno ispod nokta... Sve su to heroji u svoja četiri zida, koji sa svojim familijama glođu koricu tuđeg hljeba, pod tuđim nebom, e da bi se vratili u prćije svog porijekla i osvojili medalju, e da bi ih lokalna svjetina slavila mjesec dana.
A, koliko smo mi u našim prćijama uložili u sport, vidi se po tabeli osvajača medalja.
Zato jeste možda istina da je Kosovo tzv. država. Isto onoliko koliko su Srbija, Hrvatska, BIH tzv. države, kada je u pitanju sport. Istina je. Mi smo banana države!
Daleko, daleko smo svi kolektivno ispod crta respektabilnih sportskih sila. Daleko, a najboljima od nas ne znamo čestitati.
Srbija je možda premještanjem Kosova iz srca ponad mošnjica pojmila realnost, ali nije fer kolektivno ponižavati sportiste, te heroje i vukove samotnjake naše realnosti ličnim frustracijama. Nije fer od političkog vrha Srbije što je izdalo fetvu svojim sportašima da ne kroče na pobjedničko postolje sa kosovarskim sportistima. Ta, zar u srbijanskim medijima takav čin od strane hrvatskih košarkaša, koji se onomad sa srpskim nisu htjeli naći na postolju, zar taj akt nije ocijenjen kao ultimativni kukavičluk???
Svaka čast Maljinda i naprijed balkanski heroji sporta! Osim našeg poštenog navijanja, nemate vi ništa od nas. Osim naše zahvalnosti, nadam se.
