<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

„Online aktivizam postaje pomodarstvo“

Osamnaesti avgust 2016. godine obilježila je fotografija okrvavljenog i prašnjavog dječaka Omrana Dakneša koji je preživio vazdušni napad u Alepu.

24. august 2016, 12:00

Uz naslove da je to “prizor koji je potresao svijet”, da je ovaj dječak „simbol rata u Siriji“ i slične, vijest je za kratko vrijeme preplavila medije i društvene mreže. Prošle godine u septembru desilo se skoro isto – svijet je ostao šokiran fotografijom trogodišnjeg dječaka Ajlana Kurdija, „simbola migrantske krize“, kojeg je izbacilo Egejsko more dok je pokušavao sa roditeljima da se domogne nekog boljeg života.


Mediji su tada bili u velikoj dilemi – ne objaviti fotografiju, jer se njome narušava dostojanstvo djeteta i njegovih roditelja ili objaviti, jer je toliko šokantna i jer je to jedini način da se podigne globalna svijest o krizi u Siriji i, naposljetku, kako bi natjerali političare na konačno rješavanje migrantske krize. Većina je presudila u korist druge ideje. Kratkoročno, nešto se uspjelo napraviti, jer se, prema navodima jedne privatne službe za spasavanje migranata u Evropi, nakon objave fotografije sa snažnim emocionalnim nabojem, desio dramatičan porast donacija. Brzo nakon toga, svijet je zaboravio Ajlana, zaboravio patnju hiljade sličnih priča, hiljade ranjene ili ubijene djece. Prema navodima Sirijske opservatorije za ljudska prava od 2011. više od 14.700 djece ubijeno je u ratu u Siriji. Njih se sjetimo jedino kada mediji prenesu nešto ovoliko šokantno kao što su bile fotografije ova dva dječaka.

Dakle, pola godine od nesreće u kojoj je stradao Ajlan, potresla nas je nova tužna sudbina nedužnog bića. Pitanje je samo koliko će nas i to držati. Zbog toga u ovom tekstu želim da ostavim po strani uticaj medija na podizanje svijesti, na društveni angažman i dostizanje promjena, već želim da se bavim „običnim ljudima“ i njihovim reakcijama u ovakvim situacijama, njihovom ponašanju u online sferi. Sa novim tehnologijama i korišćenjem društvenih mreža svako ima priliku da iznosi svoje mišljenje i osjećaje o bilo čemu. Najnovija fotografija sirijskog dječaka nije izuzetak, pa su posljednjih dana društvene mreže bile preplavljenje njegovim likom i opisima u kojima se iznose bunt, frustracije, saosjećanje… O tome koliko stvarne empatije ima u online sferi, o individualnom i grupnog zalaganju na društvenim promjenama i fenomenu slacktivisma razgovarala sam sa sociologom Bojanom Miodragović.

Ranijih godina, dok su se nove tehnologije tek počele koristiti za globalne kampanje, društvena solidarnost se lakše postizala jer je postojao jasan cilj tih kampanja (najčešće se radilo o prikupljanju novca). Danas, kada postoji ogroman broj načina da se djeluje u online sferi, društveni aktivizam postaje pomodarstvo.Akcenat u korištenju ovih mreža više nije na grupnom organizovanju, koliko na individualnom djelovanju (u skladu sa postmodernističkim principima) i kreiranju identiteta tzv. online aktivisteI dalje se sprovode brojna istraživanja o stvarnim rezultatima ovog aktivizma i tome da li se podizanje svijesti i širenje informacija poistovjećuje sa zaista efektivnošu i efikasnošću u rješavanju konkretnih problema“ kaže Bojana.

Masovno dijeljenje fotografije Omrana Dakneša ona dovodi u vezu sa slacktivizmom, izrazom kojim se objašnjava fenomen online grupnog organizovanja koje se čini izuzetno korisnim, a u suštini ne izaziva nikakav društveni uticaj i ne rješava nikakav problem. „Najnoviji primjer toga je i sirijski dječak koji je povrijeđen u napadu u Alepu i čiju su fotografiju masovno dijelili korisnici društvenih mreža, izražavajući žaljenje i svoj protest u vezi za situacijom u Siriji. Međutim, kao i mnogi drugi slični primjeri, takve kampanje nemaju stvaran efekat i ne mogu ostvariti nikakav rezultat. Društvene mreže imaju tu karakteristiku da emocije (u ovom slučaju, tugu, bijes, nezadovoljstvo) prenesu na različite načine, ali isto tako na ovimnovim medijima je veoma važna aktuelnost, brzina i hiperprodukcija informacija, tako da mnoge stvari, pa tako i sirijski dječak, prestaju vrlo brzo da budu aktuelni“.

Lažni osjećaj doprinosa i korisnosti koji ljudi dobijaju nakon što učestvuju u nekoj online kampanji ili akciji, Bojana objašnjava kroz fenomen „društvenog zabušavanja“ u kojem osoba kada je u grupi ulaže daleko manje truda da bi postigla cilj, nego što bi to radila sama. „Primjer toga je FB kampanja „Save the children of Africa“ koja je okupila impresivan broj sljedbenika (oko 1,2 miliona), koji su prikupili svega 6 000$. Minimalne donacije ili čak u nekim slučajevima opcije Like Share, kod onih koji se odazivaju na ovakve online pozive, izazivaju osjećaj da su učestvovali u nekoj akciji i dali svoj doprinos rješavanju problema, čime oni smatraju da je njihov posao završen, iako stvarno nisu učinili ništa.“

Novi mediji su omogućili platformu za kreiranje nekih novih identiteta pojedinaca i njihovim razvojem će ti identiteti biti još brojniji. U tu svrhu su (zlo)upotrebljena danas djeca iz Sirije, sutra će iz neke druge priče“, zaključuje Bojana.

Dakle, online aktivizam je uglavnom samo privid činjenja i lažnog osjećaja korisnosti da se može uticati na složenu društveno-političku situaciju. Zato je bolje okrenuti se realnom životu i realnoj akciji. Ako nismo uspjelipomoći Omaru tako što smo bezbroj puta kliknuli Like i Sharemožda možemo pomoći nekom dječaku izsvoje ulice. Bar na kratko prestanimo da se trudimo da budemo aktivisti u globalnoj virtuelnoj zajednici, prestanimo biti licemjerni. Okrenimo se oko sebe i vidjećemo mnogo šansi da iskažemo svoj bunt ili saosjećanje. Možda uspijemo i pomoći, možda uspijemo napraviti neku, bar malu, promjenu.