Radni sto i pribor za rad pisca Petra Kočića, fotografisao sam za boravka u Muzeju Književnosti u Sarajevu. Na priboru su i dalje jasni i vidljivi tragovi obrisane tinte sa slova ovog vrijednog čovjeka. Možda je baš za ovim stolom zapisao ... "Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze – dobro ja to znam! – a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći
Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi."
Tragično je da je kvazipatriotskim čitanjem i populističkim tumačenjem Kočića u postratnom periodu zaboravljena njegova izvorna promisao, a to je borba za slobodu i pravdu pojedinca, borba protiv eksploatatora koje je nazivao "kmetoderima", tako ih dobro opisavši u Jazavcu pred sudom.
Dat mu je mrtvom ograničeni i skromni politički okvir koji nema veze s njegovom širinom za života.
Petar Kočić je bio žestoki frajer koji se borio riječima a David Štrbac nije samo srpski krajiški seljak, već seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorišćavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i neprestano traži pravdu.
Zato kada vidim kako ova vlast slavi Kočića, znam da tu postoji ogroman problem, jer Kočić nikad nije imao veze sa vlašću, i nema te vlasti, koja može da iskreno voli ovog lafčinu i borca protiv političke nepravde.
Kočića, da je živ, ovog buntovnog frajera i pisca ni jedna vlast ne bi slavila, proganjala bi ga i zabranjivala, a danas se kite imenom njegovim.
Kočiću su se samo mrtvom ovakvi političari smiju i ukazati.
I da je danas živ, ne bi ga kao takvog ni pozvali na ovako sramno osmišljene vašare posvećene njemu, čega su negdje i današnji gospodari svakodnevnice svjesni pa ga ni ne citiraju previše, jer i danas ove riječi, stare preko 100 godina jednako pogađaju metu i upozoravaju ...
"Bože moj, bože, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra, i miline, pa jedva diše. Svak ves’o, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo...“
