I da li se ovaj jadni i preklopljeni starac okrenuo?
Ma zaboli njega i za
Marš na Drinu i tamo neki predizborni skup. Čovjek pokušava pronaći koru hljeba
u prepunom kontejneru i bar za čas ugasiti glad.
Prije da će ih, onako za sebe, sve maršnuti u tri lijepe,
nego poslušati poruku koju prenosi ova pokretna skalamerija.
E sad, zbog čega sav ovaj uvod? Pa, zato što je neko dao
dobre pare da bi se po gradu svirao Marš
na Drinu, dok narod u ovoj zemlji nema šta da jede.
Zato što je neko odlučio baciti milione na predizborne
letke, plakate, bilborde, reklame u medijima, zabave pod šatorima, u vrijeme
kad mladi u ovoj zemlji nemaju marku u džepu, kad penzioneri imaju samo za
režije, kad i oni što rade žive samo pola mjeseca, a ostatak preživljavaju, kadtajkuni i lopovi i dalje istresaju
sirotinju iz gaća…
Sve se to događa u vrijeme kad vlade kasne sa grantovima
javnim preduzećima, odugovlače sa subvenicijama poljoprivredi, naknadama za osobe sa invaliditetom,
udruženjima od javnog interesa. Dok se
arče pare, duguje se za prevoz učenika, prevoz radnika, subvencije kredita za
mlade bračne parove, socijalne kategorije stalno čekaju na obećani novac… ma
mogli bi ovako do sutra.
Čak se duguje i samim političkim partijama. Ali preživjeće
oni nekako uz javna preduzeća i ustanove, te pomoću nekoliko tendera.
TROŠE K’O LUDI
Za to vrijeme, političari
u jednom mjesecu potroše preko 10 miliona maraka. Ili bolje reći bace niz
vodu, i to samo da bi njihove “glave visile sa svake bandere”.
Tako za toku jedne predizborne kampanje oni SKRŠE SVAKI DAN PO 400 PROSJEČNIH PLATA ILI
PO 1000 PENZIJA.
U samo jednom danu.
Da zlo bude veće, ovo je samo onaj dio troškova kojem se
može, koliko-toliko, ući u trag. Jer pored ovih prosječnih 10 miliona maraka,
prema nekim procjenama, još najmanje toliko se izvuče iz institucija, javnih
preduzeća i ustanova.
Znači, čistog narodnog novca, što je najgora otimačina od
onih kojima se oni žele predstaviti.
Alo ljudi, PA VAŠIM NOVCEM SE ONI ŠMINKAJU NE BI LI VAM SE
SVIDJELI PRED IZBORE.
ZA MJESEC DANA OJADIŠE DRŽAVU
Da je mjesec dana kampanje veliki teret za državnu kasu
smatra i Ivana Korajlić iz Transparency
Internationala.
Ona tvrdi da sve
institucije, javna preduzeća i javne ustanove, pred izbore se podređuju
izbornoj kampanji.
“Izvlače se sredstva kroz ugovore o nabavkama, kupuju
se glasovi i podrška zapošljavnjem, vrši se pristisak rukovodilaca institucija
na zaposlene da glasaju za određenog kandidata i stranku, koriste se zaposleni
za stranačke aktivnosti, koriste se službena vozila i novac za odlazak na
predizborne skupove, a ti isti skupovi i druge aktivnosti se često organizuju u
prostorijama javnih ustanova i institucija.
Prema njenim riječima, čak se dešavalo da se grantovi iz
budžeta daju medijima i organizacijama, koje onda kroz svoje aktivnosti
promovišu političke stranke i kandidate.
MINISTARSTVA I PREDUZEĆA U SLUŽBI IZBORA
A da ne govorimo o primjerima kada ministarstva ili javna
preduzeća naprave svoje kampanje koje se poklapaju sa predizbornom, a još u
okviru tih kampanja promovišu određene kandidate i stranke. Ovo im je sve, na
kraju, i dozvoljeno zbog nedorečenog zakonskog okvira.
Korajlićeva objašnjava da, kada biste pogledali limite na
troškove kampanje propisane Izbornim zakonom, i troškove koje stranke prijave u
svojim finansijskim izvještajima, reklo bi se da stranke troše manje nego što
bi bilo očekivano.
“Međutim, veliki dio troškova stranke ne prijavljuju,
posebno onaj dio gdje troškove pokrije neko drugi, odnosno tzv. donacije u
činjenju. CIK još uvijek nema dovoljno jasno definisane nadležnosti u pogledu
revizije troškova stranaka, što stranke obilato zloupotrebljavaju, znajući da
CIK ne može uporediti realne troškove kampanje sa prijavljenim. Zbog toga svaki
put imamo situaciju da npr. prosječni prijavljeni trošak predizbornih skupova
iznosi oko 2-3 hiljade KM po skupu, iako je jasno da mora biti veći kada vidite
svu hranu, piće, prostor, i neizostavne pjevače čiji honorari su i do 10 puta
veći od toga”, navodi Korajlićeva.
Osim toga, imate situaciju da private firme snose veliki dio
troškova oglašavanja ili npr. štampanja promotivnih materijala pojedinih
stranaka, sto se neće naći u finansijskom izvještaju.
NE MOŽE IM SE UĆU U TRAG, LOPOVI SU TO
Ona tvrdi da, zbog svega toga, iznosi koji stranke
prijavljuju nikako se ne mogu gledati kao realni troškovi kampanje.
“Jako je teško utvrditi tačnu potrošnju, i upravo zbog
toga smo mi radili procjene samo za one segmente koje možete izmjeriti i
utvrditi cijenu, a to je oglašavanje u medijima. Predizborne skupove, letke,
honorare zabavljačima i stranačkim aktivistima, i sve one zakulisne troškove,
mi ne možemo izmjeriti. I bez obzira na to, naše procjene troškova samo za
segment oglašavanja u medijima su za pojedine stranke bile veće nego što su one
prijavile za kompletne troškove kampanje. Ukupno gledano takođe, za izbore
2014. politički subjekti su prijavili ukupne troškove 8.635.678,37 KM, dok
podaci TI BiH ukazuju da je samo 10 najvećih stranaka samo na oglašavanje u
medijima i bilborde utrošile oko 7.5 miliona KM, što znači da bi ukupni
prijavljeni troškovi morali biti znatno veći”, zaključila je Korajlićeva.
I zato kad god vidite nasmijane političare kako vam se
ispolirani smješkaju sa raznih plakata i bilborda, samo se sjetite koliko je
zapravo taj njihov osmijeh koštao.
Koštao njih, a više sve nas.