<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Russell Brand: Posvećeno Amy

Amy

Godinama sam poznavao Ejmi Vajnhaus. Kada sam je prvi put upoznao u Kamdenu, bila je samo još jedna otkačena osoba u roze satenskoj jakni koja se muvala po barovima sa zajedničkim prijateljima

23. juli 2019, 12:00

Frustrirajuće je to što vi ne možete nazvati njega, ovisnik mora nazvati vas. Vi tu ništa ne možete učiniti.

Godinama sam poznavao Ejmi Vajnhaus. Kada sam je prvi put upoznao u Kamdenu, bila je samo još jedna otkačena osoba u roze satenskoj jakni koja se muvala po barovima sa  zajedničkim prijateljima, koji su većinom bila u cool indie bendovima ili su to bili periferni likovi iz Kamdena koji su živjeli poput Vitnejla (glavni lik iz britanske crne komedije "Withnail and I" iz 80-tih, prim. prev.), sa impotentnom harizmom. Karl Barat mi je rekao da je Vajnhausova (kako sam je obično zvao, a što me je zabavljalo jer je nekako smiješno zvati curu po prezimenu) džez pjevačica, što mi se činilo kao bizarna anomalija u tom društvu. Sa mojim ograničenim poznavanjem muzike, za mene je ova informacija stavljala Ejmi iza nevidljive granice relevantnosti: “Džez pjevačica? Mora da je neki ekscentrik”, pomislio sam. Svejedno sam ćaskao s njom, jer, na kraju krajeva, bila je djevojka, pri tom simpatična i neobična, ali više od svega bila je ranjiva.


U to vrijeme sam tek došao sa odvikavanja i željno sam tražio manje komplikovane žene, pa gotovo da nisam ni primijetio ono što je bilo očito da Vajnhausova i ja dijelimo istu muku, bolest ovisnosti. Svi ovisnici, bez obzira o kojoj vrsti ovisnosti se radi ili kakav je njihov društveni status imaju isti i upadljiv simptom: djeluju odsutno kada im se obraćate. Oni komuniciraju s vama kroz jedva primijetan veo, koji je ipak nemoguće ignorisati. Bilo da se radi o beskućnika koji vam traži 50 penija za šolju čaja ili direktorčiću u skupom odjelu koji na kokainu pjeni o svom brzom čamcu, postoji aura toksina koja sprečava da se povežete sa njima. Oni se čine odsutni, kao da gledaju kroz vas tamo negdje gdje bi radije bili. I to naravno jeste tako. Prioritet svakog ovisnika je da anestezira bol života kupujući olakšanje kako bi mu dan prošao bezbolnije.

S vremena na vrijeme naletio bih na Ejmi. Imala je dobar smisao za humor pa bismo malo ćaskali i smijali se. Ona je bila “lik”, ali taj svijet je bio pun pripitih nafiksanih luzera, a ja sam bio jedan od njih. U toj fazi odvikavanja na površini me je održavalo grčevito hvatanje za tijela stranaca, pa se ni za Vajnhausovu nisam posebno vezao.

Onda je ona postala poznata i bilo mi je drago zbog toga, ali sam uglavnom bio zbunjen jer je nisam nikad čuo kako pjeva, a pošto to nisu bile 1950-te pitao sam se kako je džez pjevačica privukla toliku pažnju javnosti. Nisam bio dovoljno znatiželjan da uradim nešto do te mjere ekstremno kao što bi bilo da poslušam njenu muziku ili da odem na neku od njenih svirki, a i sam sam u to vrijeme stekao slavu, a to iskustvo me je potpuno zaokupljalo. Tek slučajno sam otišao na koncert Pola Velera u Raundhausu i tada sam je uživo čuo kako pjeva.

Stigao sam kasno i dok sam se probijao kroz publiku kroz plastične osmijehe i plastične čaše čuo sam čudesni ženski vokal. Ušavši u salu vidio sam Ejmi na stejdžu sa Velerom i njegovim bendom, i ostao sam zadivljen. To je zadivljenost koju osjećate kada ste u društvu genija. Taj glas kao da nije dolazio iz njene neobično nježne pojave, već odnekud dalje, dalje i od Bili (Holidej) i Ele (Ficdžerald), iz samog izvora veličanstvenosti. Glas koji je bio pun takve snagu i takvog bola da je istovremeno bio i ljudski i božanski. Moje uši, moja usta, moje srce i moj um su se istog trenutka otvorili. Vajnhausova. Vajnhausova? Vajnhausova! Ta lujka sa ajlajnerom i punđom što visi na Čok Farm Roudu, te usne koje sam viđao samo kako stišću cigaretu i psuju k’o kočijaš sada su bile vrata ovog nebeskog zvuka. Sada mi je bilo jasno. Ona nije bila tek neki nesrećni luzer, još jedna protuva koja nikada neće uspjeti u životu, niti je bila obična pjevaljka koja uživa svojih petnaest minuta slave. Ona je bila jebeni genij.

Kako sam bio glup. Sada sam je gledao u drugačijem svjetlu, u svjetlu koje se spuštalo sa nebesa kada je pjevala. Tada je započela nova faza u našem prijateljstvu. Ona je gostovala u nekoliko mojih TV i radio emisija, a još uvijek sam je viđao okolo, ali sada sam pokazivao više interesovanja. U javnosti, međutim, Ejmi je sve više bivala definisana kroz svoju ovisnost. Naši mediji se više interesuju za tragediju nego za talenat, pa su sve manje hvalili njen dar, a sve više se bavili hronikom njenog pada. Destruktivnim ličnim odnosima, krvlju natopljenim baletankama, prekinutim koncertima, youtube ludilom sa miševima. U percepciji javnosti ova površna naklapanja zamijenila su njen bezvremeni talenat. Iz svega ovoga i iz njenog ponašanja na našim povremenim druženjima shvatio sam u kakvom je teškom stanju. Ovisnost je ozbiljna bolest koja završava zatvorom, mentalnom institucijom ili smrću. Imao sam 27 godina kada sam se uz pomoć prijatelja Čipa Somersa iz centra za odvikavanje Focus12 izliječio. Preko Focusa sam ušao u programe podrške za alkoholičare i ovisnike o drogama koje je lako naći i otvoreni su za svakoga ko želi da prestane piti i bez kojih ja ne bih bio živ.

Sada je Ejmi Vajnhaus mrtva, kao i mnogi drugi čija nepotrebna smrt u 27-oj godini se retrospektivno romantizira. Da li se ova tragedija mogla spriječiti ili ne sada više nije važno. Danas se više ne može spriječiti. Ova bolest nam je uzela divnu talentovanu ženu. Ali nemaju svi ovisnici nevjerovatan talenat kao Ejmi ili Kurt (Kobejn) ili Džimi (Hendriks) ili Dženis (Džoplin). Neki ljudi dobiju samo bolest. Sve što možemo učiniti je da ovu bolest ne tertiramo kao zločin ili romantičnu pozu, već kao bolest koja ubija. Moramo promijeniti način na koji se društvo odnosi prema ovisnicima. Njih ne treba tretirati kao kriminalce, već kao bolesne ljude kojima je potrebno liječenje. Moramo razmotriti da naša vlada finansira odvikavanje. 

Jeftinije je izliječiti ovisnika nego ga poslati u zatvor, tako da kriminalizacija ni iz ekonomskog ugla nema smisla. Ne poznaje svako nekoga sa nevjerovatnim talentom kakav je Ejmi imala, ali svi poznajemo pijanice i narkomane i svima njima je potrebna pomoć, a pomoć je dostupna. Sve što treba da urade je da podignu slušalicu i okrenu broj. Ili ne. U svakom slučaju, telefon će zazvoniti.



Tekst prevela i prilagodila za BUKU Milica Plavšić