Ništa se tu nije promijenilo – Manchester United ni s Joseom Mourinhom ne igra dobro, daleko je od onih dana sir Alexa Fergusona.
-Pa kako United može ikoga dobiti, ako igra s igračem manje – komentira Džaja utakmicu i smije se.
-Marouane Fellaini je najveća nogometna prevara – dodam ja – Je li moguće da ni Mourinho ne vidi da on ništa ne zna?
-Ma Special One od one njegove kose, uopće ne vidi Fellainija, a kamoli kako igra – nastavlja Džaja bacati baze.
Poluvrijeme je, a ja odlazim do frižidera maznuti čokoladu. Ne mogu je naći. Mahinalno pitam Džaju zna li gdje mi je čokolada.
-Ja sam maloprije skočio do frižidera i pojeo je – govori on smijući se.
Obično je to subotnje kišno popodne kakvo se u milijunskim kopijama odvija diljem Europe. Muškarci gledaju i komentiraju utakmicu, smijući se raznim Fellainijima, i svako malo skoknu do frižidera po čokoladu ili pivo. Međutim, moj prijatelj Danijel Pudar zvani Džaja ne može do frižidera, štoviše ne može sam ni jesti čokoladu, ni piti pivo.
Nepokretan je. Noge su mu skroz oduzete, a ni rukama ne može previše. Prije dvije godine Danijel je s prijateljima otišao na kupanje i život mu se u sekundi potpuno promijenio. Skočio je u plićak – na isto mjesto gdje je do tad mali milijun puta ponovio tu radnju – ali taj put, kut ulaska u more je bio kriv i Danijel je ozlijedio leđnu moždinu. Jedva je ostao živ. Nakon prvotnog šoka, uslijedile su brojne terapije po zemljama bivše Jugoslavije. Ne samo što nije mogao micati nogama i rukama, nego je i teško disao često se gušeći, a nije mogao ni govoriti. Nadljudskim naporom, on i njegova obitelj prošli su te prve mjesece njegova novog života pokušavajući se priviknuti na nove uvjete koji su - iz nekog teško razumljivog razloga - pred njima postavljeni. Tražili su rješenje koje bi davalo kakve-takve rezultate u rehabilitaciji.
Naposljetku sreća im se osmjehnula. Poliklinika Glavić u Dubrovniku nabavila je lokomat - posljednje tehnološko čudo u rehabilitaciji osoba s invaliditetom - i Danijel je krenuo na terapiju koja je počela davati rezultate. Za to vrijeme, pošto je on iz Trebinja i ne može svaki dan putovati amo-tamo, bio je smješten kod jedne dobre obitelji kraj Orsana, ali oni su za ovo ljeto imali unaprijed dogovorene rezervacije koje nisu mogli poništiti, pa je on, skupa s majkom, ostao bez smještaja. Pošto je u Dubrovniku bila visoka sezona, kreveta nije bilo ni za lijeka, pa sam, čuvši za ovu priču, ponudio da dođu spavati kod mene. Tako sam upoznao Danijela s kojim sam živio sljedeća dva i pol mjeseca.
Danielova obitelj, prijatelji i poznanici, isto kao i oni s moje strane, divili su se kakvo smo dobro djelo ja i moja cura napravili. Oh, kako su samo svi oni bili u krivu. Nikakvo mi dobro djelo nismo napravili, naprotiv, mi smo ti koji trebaju biti zahvalni Danijelu i njegovoj majci Branki što su došli kod nas. Nama je s njima bilo lako, ali njima s nama nije.
Danijel je imao veliku nesreću što su mene čitavo ljeto boljeli sinusi i što je neprekidno morao slušati kuknjavu. Nevjerojatne su to scene bile – on, zbog problema s kateterom, koji bi mu stvarali bol, ne bi spavao čitavu noć, a onda ujutro, čim bi se susreli, pitao bi me kako sam. Ja, koji sam spavao čitavu noć, odmah bi mu počeo kukati kako me sinusi još uvijek bole, i kako, koji kurac, pored sedam milijardi ljudi na svijetu baš mene ovako jako moraju boljeti jebeni sinusi, a on bi to slušao i govorio mi da će se raspitati po Trebinju za jednog bioenergetičara za kojeg je čuo da je dobar. Pa koje li je to samo ludilo – on, potpuno nepokretan, mene tješi, jer me bole sinusi.
Onda bih ja skoro svaki dan išao na more čistiti sinuse, a Danijel i njegova majka bi me svaki put lijepo pozdravili i rekli da se opustim i zabavim. Nikad u tim dragim ljudima nisam vidio, ni osjetio trunku zavisti. Ja sad idem na more – na isto ono Jadransko more koje je Danijelu promijenilo čitav život – i veliko je pitanje kada će on tamo opet otići, ali u njemu nema ni kvantne čestice ljubomore.
Nema nimalo negativnih emocija, ali zato ima ogromne količine strpljenja i ljubavi. Nikada u svome životu to nisam vidio. Danijelova majka Branka, zbog nedostatka mjesta u stanu, spavala je na tvrdoj ležaljci s plaže. Nijednom se nije potužila da je bole leđa ili da joj je bilo što teško. Noću bi se dizala i strpljivo bi pitala Danijela je li mu što treba, a Danijel kao Danijel, njemu, iako je nepokretan, ne treba ništa. Nevjerojatno je da se on i majka u čitava dva i pol mjeseca nijednom nisu posvađali - ma što posvađali - nijednom nisu podignuli glas jedan na drugoga. Ja da sam na mjestu Danijela, dobro znam da bi moju staru, bez ikakvog valjanog razloga, svako malo poslao u pizdu materinu, jer bi me neke sitnice skroz iznervirale. Ali što da vam kažem, ja sam kreten kojeg svakodnevne gluposti izbacuju iz takta, i umjesto da širim strpljenje i ljubav, ja podižem nervozu.
Ne samo da su on i majka strpljivi, nego čitava šira obitelj i prijatelji. Otac, sestra, zet i Danijelovi prijatelji dolazili su svako malo u posjetu i nije im bilo nimalo teško na granici na Brgatu satima čekati po nesnosnoj vrućini. Vikendom bi Danijela asistila tetka Slađana, koja poslije čitavog radnog tjedna, umjesto da se odmori od posla, dođe pomagati svome nećaku. A mene, oh kojeg li kretena, malo bole sinusi i čitav svijet mi se raspada
Ponekad bi me moji prijatelji s tugom u glasu pitali kako je Danijel, a ja bih im uvijek odgovarao da je bolje od mene i njih. Sve je u glavi, u našoj percepciji na neku situaciju, a njegova pozitivna percepcija znatno je naprednija od moje. Danijel, ne samo da se nije predao, nego je ogroman borac. On i njegova obitelj prihvatili su što se dogodilo – i ne tuguju zašto se to tako zbilo, jer, kako kažu, to se jednostavno moralo dogoditi – i idu dalje.
Upravo stoga na njihovu situaciju nisam gledao s nimalo tuge, dapače, vidio sam ogromnu količinu predivnih stvari, koje su obogatile i moj život. Život je jednostavan – treba samo imati ljubavi i strpljenja – ali lako je to znati u teoriji, ali u praksi su rijetki oni koji tako postupaju, a Danijelova obitelj upravo je to. Za razliku od mene.
Nikad ne bih javno napisao ovu priču da me ta obitelj nije toliko fascinirala – možda će ova priča pomoći nekoj drugoj familiji i biti joj motivacija da se bore s raznim poteškoćama, kao što je i meni. Nismo mi njima pomogli, nego upravo obratno. Ne samo da nama s njima nije bilo teže - život nam je bio i lakši, jer su Branka i Slađana neprekidno kuhale i išle u spenzu – nego su dobro djelo, u biti, napravili oni, jer su nas došli naučiti pravim životnim vrijednostima, a ne nekim prolaznim budalaštinama poput nekretnina, auta, putovanja i raznih glupih želja koje se samo uvećavaju i nikad im kraja… Koliko samo pozitive ima u tim ljudima, to je teško opisati – to kad se Džaja smije da je on skočio do frižidera i pojeo mi čokoladu, iako (još uvijek) ne može sam popiti ni čašu vode.
Nimalo ne sumnjam da će doći taj dan kada ćemo ja i Džaja, u kišno subotnje popodne, gledati lošeg Manchester Uniteda, komentirati utakmicu smijući se raznim Fellainijima, i svako malo skoknuti do frižidera.
Znam, dobro znam, da će Džaja toliko napredovati da mu nitko neće morati pomagati piti pivo i jesti čokoladu.
Izvor :Dubrovačkidnevnik
