Profesor Tvrtko Jakovina, pročelnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i, po mnogima, vodeći hrvatski istoričar modernog doba u intervjuu za BUKU govori o narušenim međunacionalnim i državnim odnosima u regionu, sveprisutnim tenzijama u BiH, porastu nacionalizma i revizionizma, te opštoj opijenosti radikalnim fašističkim pokretima iz Drugog svjetskog rata.
Gospodine Jakovina, u posljednje vrijeme je postalo mučno gledati šta se dešava u BiH, Hrvatskoj i Srbiji? Od rata nikad nisu bili napetiji odnosi, šalju se prijeteće poruke, a mnogi prizivaju neke nove ratove. Kako Vi gledate na cijelu ovu situaciju?
Promatrati zbivanja u gotovo svim zemljama Jugoistične Europe, međusobne odnose, već je dugo vremena vrlo tužno. Ne radi se samo o nemogućnosti da se bilo tko kome iskreno ispriča. Isprika je bilo puno, ispričali su se predsjednici Mesić, Josipović, Tadić, Marović, Đukanović, neki bosanski političari, pa ništa. Nitko se isprikom ne zadovoljava. Ne radi se ni o ljubavi ili neljubavi - ljubav se ne postiže umjetno. Lažne ljubavi neće sačuvati dobre odnose.
Ali šta hoće?
Ako se već inzistira na lošem, ratu, mržnji, a bez izgleda da se iznova zarati, možda bi bilo dobro da se u neljubavi pokušava razvijati neke od točaka koje su važne za dobar i normalan život?
Ako neprestano inzistirate na mržnji i ne želite da se sukob zatvori, onda inzistirate da se rane neprestano gnoje. Političke elite ne mogu se okrenuti budućnosti, ali bi bilo već puno da ponude neke politike koje će pomoći u stvaranju novog svijeta i svima nama da lakše živimo u novom svijetu. Žalosno je i mučno promatrati laž, nesposobnost, mržnju, pa još mučnije gledati kako birači nikada ne kažnjavaju one koji na takvim politikama inzistiraju.
U BiH, koja je prethodnih nekoliko mjeseci pravo bure baruta, svakim danom je situacija sve napetija. Posebno uz vjetrove koji, svako malo, duvaju preko nje sa istoka i zapada. Do čega bi ovako konfliktna situacija mogla da nas dovede?
Još u Bosni i Hercegovini neće biti rata. Nije ga bilo ni prije, neće ni poslije referenduma u Republici Srpskoj. Neće se još neko vrijeme dogoditi, čak ni ako sve ostane kako je sada, i ako se i dalje bude inzistiralo na podjelama. To ne treba biti utjeha, jer prilike se neće popravljati, standard neće rasti, nezadovoljstvo se neće smanjivati. No, s Hrvatskom u NATO i EU, Crnom Gorom na brzom putu prema euro-integracijama, Srbiji koja sve brže napreduje, naravno da će sve imati povoljni učinak na BiH. Mislim da je ovakav scenarij izvjesniji, od scenarija koji bi uključivao mržnju koja će eksplodirati u ratu. Važno je, međutim, shvatiti da se može jako dugo živjeti u velikoj i sve većoj bijedi. I to je problem koji bi trebali prepoznati odgovorni političari, ali i birači.
Ali to se ne dešava. Niko ne prepoznaje potrebu za promjenom na bolje. Gdje je nestao zdrav razum, ako već ne možemo da iskorijenimo iz naših društava taj negativni nacionalizam koji je toliko nabujao kod nas?
Istina, katkada se čini da ništa ne vrijedi govoriti, da je sve posve svejedno tko što radi, jer uvijek pale iste ideje, isti strahovi, iste utvare i da se stalno može s istim idejama pobjeđivati.
To što se utvare pokažu lažnima, smiješnima, nema baš nikakvog utjecaja na birače, pa onda niti na medije, ni na političare. Možda inzistiranje na strahovima prošlosti nije dovoljno u svim državama da pobjedite na izborima – pogledajte HDZ Tomislava Karamarka u Hrvatskoj – ali još uvijek je sve to dovoljno da dajete glavni ritam politici, da neprestano zaoštravate, da nikako ne možete isplivati na površinu. Dovoljno je sve, dakle, da stanje zadržite lošim i to vrlo dugo. Zdravog razuma neće biti ako se na tome ne bude radilo u školama – a to se neće dogoditi.
Postoji i brži, ali slabašniji put, tako da se pojave prosvijećeni vladari, koji su na neko vrijeme sposobni dati ton političkim zbivanjima, a članovi partija ionako slijede svaku politiku koju im šefovi nameću. No, to je, kao što sam rekao, slabiji put, jer on traje sve dok traje vođa. To su one neiskrene politike, lažne isprike.
Za sada svugdje prolazi ta nacionalistička politika, pa se čak, zarad trenutne koristi, svakim danom sve više insistira na reviziji ustaštva i četništva, kako u Hrvatskoj tako i Srbiji, dok je u BiH to čak postalo potpuno normalno. Dokle će svi na to žmiriti, uz osude takvih dešavanja u susjednim državama, koje takođe svima dođu kao neka vrsta samopromocije i način za stvaranje tenzija?
Četnišvo i ustaštvo je rehabilitirano do toče do koje to može da ide. Četništvo je sad bez ostatka samo jedan od savezničkih, antifašističkih, pokreta. A ustaštvo, koje se ne može rehabilitirati u svijetu u kojem živimo, relativizirano je do krajnosti. Da bi oba ova pokreta mogla ući u novu interpretativnu paradigmu, morate posve poniziti sve drugo, morate od antifašističke borbe napraviti komunistički pakao i ništa drugo. Ono što zabrinjava, nije samo da ne postoji dijalog, već da se na primjerice, ustašovanje iz Hrvatske, odgovara s podacima koji su sasvim sigurno preuveličani. To što u Jasenovcu nije ubijeno 700.000 ljudi, ne čini ga manje lošim i užasnim. No krivo je inzistirati na netočnim podacima i očekivati da će druga strana koja frizira i laže, na takvo osporavanje odgovoriti normalno.
Ali na kraju, svi se opet pozivaju na antifašizam i slobodarski duh.
Naravno, svi i dalje govore o antifašizmu, jer antifašizam jest baza našeg svijeta.
Razgovarao Milovan Matić
