Ako se fokusiramo samo na BiH, vidjećemo da svaka od ove tri skupine želi svoju državu, neki centralizovanu, neki decentralizovanu, a neki nezavisnu ili kao dio susjednih zemalja. Koliko god da analiziramo, ipak moramo priznati činjenicu da kakve – takve države svi, pa i mali narod kao Crnogorci, ovdje imamo, ali opet ćemo doći do zaključka da smo nebitni i da nismo nikakva svjetska promjena. Jednostavno, ne zanimamo nikoga, niti se iko bavi nama samima, a u to se možete uvjeriti ako odete bilo gdje u svijet.
Ipak, svi naši narodi imaju države. Početkom sedamdesetih, kad je CIA objavila u svojim izvještajima da će se Jugoslavija raspasti, u ono zlatno doba, počeli su se kovati planovi o raspodjeli. Tako smo imali nekoliko važnih događaja koji su prethodili krvavom raspadu i dogovorenom ratu, koji je u režiji jugoslovenske šestorke predsjednika započeo i završio. Kučan i Gligorov su tu bili glasovi razuma, ali ostala četvorica nisu tako željeli, pa su se Tuđman i Milošević razračunali, dogovorili i primorali svoje pijune Aliju i Momira da zauzmu nekakve stavove, te ih objave svojim smiješnim krdima od nekoliko stotina hiljada sljedbenika. Iako Bosna ima nešto više od četiri miliona stanovnika, ovdje dobijete osjećaj da upravo ta četiri miliona prave svjetsku zavjeru, i da odlučuju o svim svjetskim nepravdama. A ustvari, toliko smo «važni» da nas poslije rata uglavnom svi zaobilaze, pa nam velike države šalju svoje penzionisane izaslanike i propale političare, te se bave velikim nacijama i velikim bogatstvima, dijele ih po svijetu, pljačkaju, ubijaju i demokratizuju.
Jedan od naroda koji je mnogo veći od svih naših zajedno su Kurdi. Kurdi nikad nisu imali svoju državu, iako su je zamišljali decenijama, stoljećima. Granice «prirodnog Kurdistana» sežu od centralne maloazijske Turske i Armenije, duboko u Irak i Iran, pa i na granice Sirije. Kurda ima oko 30 miliona, a neki kažu i više, kada se uzmu u obzir oni poturčeni i poarapljeni, ali nigdje nemaju prava kakva uživaju domicilni stanovnici tih zemalja. Kurdi su tek nedavno u Turskoj dobili status manjine, te pravo na svoj jezik u školama i TV kanal, a Sadam Husein je bio poznat po svojim okrutnostima nad Kurdima. U Evropi Kurdi imaju sva prava koja uživaju manjine, ali i dalje nemaju državu, niti će je vjerovatno ikad imati, za razliku od šačice Bošnjaka, Srba i Hrvata, pa odnedavno i Crnogoraca.
Drugi narod koji je lijepo spomenuti su Bangladešani. To je nekad bila najsiromašnija država na svijetu, a danas malo lakše podnose sirotinju i glad, zahvaljujući kreditima za mali biznis. Kod nas je to bilo mnogo divljije, pa su se kreditne fondacije za pomoć pretvorile u lihvare, ali u Bangladešu se to ispostavilo kao dobra ideja. Trenutno ova zemlja ima 158 miliona stanovnika, što je oko četrdeset puta više od BiH. Niko ovdje za njih i ne zna, niti se bavimo tim nekim azijatskim narodima, koji izgledaju drugačije od nas, i nisu tako važni cijeloj Evropi, koja «svoja kola prelama na Balkanu», kako vole reći naši vrsni istoričari.
U Ugandi živi 34 miliona ljudi. Nezavisnost su stekli 1962. godine, a Britanci su im ostavili totalni haos, kao i skoro svugdje u svijetu, gdje su bili kolonizatori. Uganda i okolne zemlje, Kenija, D. R. Kongo, Ruanda i Tanzanija, imaju velike probleme sa AIDS-om, glađu i ekonomijom uopšte. Većina ih zarađuje manje od dolar dnevno, ali kao i svugdje u svijetu gdje nema nafte, velike sile tu nemaju interes da poboljšaju stanje, pa ne žele «demokratizovati» ovaj dio svijeta. Baš zbog toga će svi veliki svjetski diktatori poput Roberta Mugabea (Zimbabve), Kralja Mswatija (Svazilend), Thana Shwea (Mianmar), itd. još mnogo godina ugoržavati ljudske živote, dopuštati širenje AIDS-a, izgladnjivati i raditi sve ono što velike svjetske sile ne zanima. Dotad ćemo mi i dalje misliti da smo bitni i da smo izmislili svijet, a zaboravićemo da mi npr. o Ugandi ne znamo ništa, dok ljudi koji tamo žive itekako znaju šta se dešavalo u Bosni. Ruanda, Kenija ili Tanzanija su zemlje u kojima se takođe mnogo toga uči o Jugoslaviji i njenim nasljednicama, svi znaju ko je bio drug Tito, te šta je od njegovog djela ostalo. Kao što ste mogli pročitati i u ovoj reportaži, mnogi govore po nekoliko jezika, ali to im i dalje ne pomaže da žive dobro. I pored toga, ovi ljudi su sretni i vrlo često zadovoljni životom, pa onda plešu i igraju, zabavljaju narod i žive svoje živote, daleko od američkih i francuskih bombi, a pod pritiskom lokalnih diktatora. Spominjanje Ugande i njenih susjeda s nama ima veze utoliko da shvatimo da nismo jedini na svijetu, da postoje mnoge svjetske mnogoljudne države, koja takođe nikog ne zanimaju, ali opet žive, gladuju, preživljavaju, rade, obrađuju itd. Ratnih smo se godina čudili kako je moguće da svijet dopušta rat u Bosni, a nije nam bilo poznato da je u Ruandi stradalo skoro milion ljudi. Zbog toga i trebamo biti sretni što je rat ikad stao, a to možemo zahvaliti geografskom položaju i činjenicom da nismo crnci, koji ne zanimaju ovaj okrutni bjelački svijet.
Koliko su naši narodi mali, možemo vidjeti i ako zavirimo u jugoistočnu Aziju. Tamošnji narodi se mjere stotinama miliona duša, a kao i većina Afrikanaca, mnogi žive siromašno, iako ne tako kao što je to u Africi slučaj. Indonezija ima 250, Malezija oko 30, Filipini preko 100, Burma 54, a Tajland 66 miliona ljudi, što je ukupno oko pola milijarde. Indiju i Kinu ne treba ni spominjati, a bitno je napomenuti da mnogi od ovih naroda govore istim jezikom, iako su to potpuno različiti dijalekti. Tako recimo Hindu jezik govori oko 300 miliona ljudi, Svahilijem se kao prvim jezikom služi preko 50, dok su kineski, arapski i drugi veliki jezici čak i nepotrebni za ovu analizu. Jezik wu govori 77 miliona (Tibet), teluguom se služi 70 miliona (Indija), a maratijem (takođe Indija) preko 65 miliona ljudi (priznajte da niste čuli ni za jedan od ovih jezika). Mi, međutim, govorimo četiri različita jezika i ozbiljni smo u tome. Nakon posljednjeg popisa stanovništva u Crnoj Gori, možemo čak vidjeti da na ovim prostorima postoje i bošnjački, odnosno srpsko – hrvatski jezik, pa nam to širi vidike na poznavanje čitavih šest različitih jezika. Kožo bi rekao, «onda sedam», jer bi negdje tu upetljao i hercegovački, ili koji već «jezik» iz zajebancije Nadrealista. Lista naroda i jezika koji su različiti, a mnogo veći od naših, je veoma dugačka, pa tu čak spadaju države i njihove nacije kao što su Nepal, Tajvan, Šri Lanka, Malavi, Haiti, itd. O ovim velikim, koji imaju stotine miliona, poput Pakistana, Nigerije, Vijetnama ili Etiopije ne moramo ni raspravljati, iako mnogi od nas misle da su Bosna, Srbija ili Hrvatska mnogo važnije od ovih zemalja.
Nismo svjesni da nam se cijeli svijet smije. Nismo svjesni da se u cijelom svijetu naši jezici posmatraju kao jedno te isto, ne vidimo da niko ne zna razliku između nas samih, pa nas često mijenjaju jedne sa drugima, niti znamo da imamo preko 90% toga zajedničkog. Ipak potenciramo na ovih nekoliko procenata razlike između nas, kao što su kruh i hljeb, Srem i Srijem, butinga i granap, te još nekolicina riječi koje su prije dvadeset godina bile sinonimi, a danas «različiti jezici». Ne vidimo da nas obmanjuju i da se dogovaraju između sebe, kao što govori film «Dogovoreni rat». I dalje mislimo da su naša tri naroda jedino bitna, te jednostavno ne želimo priznati da smo već odavno žalosni i bijedni. Mislimo da su prije nas ovim svijetom hodale samo amebe, i da, otkako je nas, postoji razlog za svađanje velikih svjetskih sila, pa se onda pod stare penzionerske dane, nađemo jedni s drugima, i pričamo o tome šta će uraditi Rusi, a šta Amerikanci. Žalosno, da žalosnije ne može biti, a mogli smo biti zaista srce Evrope, jer su nam Iračani i Libijci jeli iz ruke, jer smo gradili većinu njihove infrastrukture, a to su isti taj Irak i Libija oko kojih se danas svjetske sile zaista svađaju. Nas su gurnuli u ćošak, dok ne odslužimo kaznu. A kad je odlužimo, biće kasno, jer će sva lijepa vremena proći, a mi ćemo se pitati «gdje nam život prođe?»
