<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Od ovoga se ne možete obogatiti, ali možete jesti zdravu hranu, živjeti u prirodi, bez stresa, i biti sretni

Odluku o potpunoj promjeni načina života nije bilo lako donijeti, ali onog trenutka kada sam prvi put požeo plodove svog rada, osjetio sam dašak vjetra slobode i lične pobjede nad samim sobom, priča Aleksandar Perendić za naš portal.

19. oktobar 2016, 12:00

Do prije par godina, Aleksandar Perendić i Maja Risović, oboje u svojim tridesetim, živjeli su u gradu, na 6. spratu stambene zgrade. Jedini raspoloživi prostor za uzgoj biljaka bile su im saksije na terasi. Naoružani strpljenjem, dugo su prikupljali znanja o uzgoju povrća i praktično ih primjenjivali na svom malom balkonu, sve dok nisu donijeli odluku da ostave svoje poslove u gradu i život nastave u jednom selu pod Kozarom. Sada, umjesto u saksijama, povrće uzgajaju u plodnom potkozarskom tlu, a svoj način života i bavljenja poljoprivredom nastoje u potpunosti uskladiti sa prirodnim tokovima.

 “Odluku o preseljenju i potpunoj promjeni načina života nije bilo lako donijeti”, priča Aleksandar za naš portal, “ali onog trenutka kada sam prvi put požeo plodove svog rada, pojeo ih, podijelio i trgovao njima, osjetio sam dašak vjetra slobode i lične pobjede nad samim sobom. Sve ono čemu sam materijalno težio u životu, istopilo se kao maslac na tavi pod uticajem toplote tog osjećaja. Na rubu sam drugog punoljetstva u životu i sada ne planiram više mali stan u centru i kineski automobil za 20 godina kredita i stresa uzrokovanog nestabilnostima u društvu, politici i ekonomiji naše države.”

Aleksandar radi od svoje 17-te godine. Promijenio je nekoliko zanata i profesija i  sve mu je bilo zanimljivo i korisno, ali osjećao je da nešto suštinski nije kako treba i da ga život  kojim živi 90% ljudi, po sistemu kuća - posao - kuća, ne ispunjava.  “Životni pomak je uvijek bio minimalan. Sjeo sam jedno veče i koncentrisao sa na samog sebe, sa ciljem da sagledam svoj život iz neke ptičje perspektive, sa pitanjem - gdje se ja tu uklapam? Kako god promišljao, ja uvijek nekako ispadnem ‘sa strane’ na obodu, u nekoj šumi, na livadi, u prirodi… Valjda mi um i tijelo žude za prirodnim ambijentom, a ja to nisam ni znao veći dio svog života, jer je sistem u kom sam živio imao drugi plan za mene. Možda je u meni nešto ‘kvrcnulo’ i kada sam shvatio da je sav moj strah da napustim poznatu teritoriju i zakoračim u avanturu života totalno neosnovan i formulisan samo sa jednim ciljem: da većinu ljudi, i mene među njima, zatvori u kockice betona osam sati dnevno i da nas driblaju kao figure na šahovskoj table, za svoju ličnu zabavu i jeftinu materijalnu korist, rekao sam sebi - šišaj to!”

Jedan od razloga za drastičnu promjenu načina života bila je i bolest Aleksandrove majke. “Kompletna promjena načina ishrane, njena disciplina u toku liječenja i vjera u pobjedu su me zadivili. Shvatio sam koliko je moja majka hrabra i da nam je svima u porodici teorijski i praktično obezbijedila životnu lekciju. Na meni je bilo hoću li nastaviti furati 110kg sala, klopati masno i slasno i šetati po rubu realnosti sa bocom piva u ruci ili da odživim ovaj život na način svima dostupan, ali medijski degradiran i politički dekonstruisan. Trebalo mi je 3-4 godine od kevine lekcije do momenta kada sam skupio hrabrost i smotao sa autoputa Banjaluka-Doboj na makadam prema Kozari.”

Najvažnija od svega, ipak, bila je činjenica da se u novi život mogao otisnuti zajedno sa Majom. “Sam čovjek nikad neće napustiti rutinu. Kad krećete na put, ako ste sigurni da krećete sa pravom partnericom ili partnerom, nijedna prepreka nije nesavladiva.”

Dok su živjeli u stanu i povrće gajili na balkonu, Aleksandar i Maja birali su ideje koje je u datim uslovima bilo moguće realizovati. Svako svoje teorijsko znanje htjeli su praktično testirati, pa su taj period obilježili bezbrojni pokušaji i učenje na greškama.  “Ako smo nešto uspjeli izvesti ili ako nam je čitav rod propao, tragali samo za znanjem zašto se sve to desilo, jer recepata je mnogo, ali situacija u prirodi je još više. Shvatili smo da moramo pratiti uzročno-posljedičnu prirodu svog budućeg zanimanja da bismo ostvarili uspjeh. Morali smo imati fleksibilnost u procesima i mogućnost da reagujemo na sve što se može desiti tokom uzgoja voća i povrća. “

Zahvaljujući stečenom znanju i uloženom trudu, Aleksandar i Maja sada se bave “vlastitom verzijom poljoprivrede”. “Danas je naša poljoprivredna proizvodnja u vlastitoj režiji, od kompozicije zemljišta, preko rasadnika, do finalnih plodova, sa svim usponima i padovima koji su dio našeg svakodnevnog života. Mi se ne bavimo ‘poljoprivrednom proizvodnjom’, već živimo - ne još sasvim, ali smo na dobrom putu - kao dio permakulture cijele naše planete Zemlje. Ovo nije samo zanimanje, već način života, gdje ono što radimo ne radimo samo za sebe i zbog sebe, nego su uključeni i životi svih nas posredno... Ne koristimo hemiju, pesticide i herbicide, ne zagađujemo sredinu i ne trujemo vas kad podijelimo hranu sa vama. Sve što radimo usaglašeno je sa prirodnim tokovima, a to se višestruko vraća.”

Aleksandar Perendić

Novac jeste važan faktor, kaže Aleksandar, ali nije presudan za donošenje odluke da nešto promijenite u svom životu. “Krenite od svoje terase i napunite saksije povrćem umjesto cvijećem... Biće tu ručak-dva, ali važnije je to stečeno iskustvo i eksperimenti. Čak i kad po receptu nemate uslove za neku biljku, pokušajte shvatiti kako biljke funkcionišu i šta im je potrebno da bi vratile uloženi trud i sredstva, pa vas jednog dana nagradile. Za sve ovo vam treba manje novca od onog što svakodnevno potrošite na gluposti  -  sve što vam je potrebno jeste par saksija i par vreća zemlje za cvijeće.”

Tek kada naučite nešto, savjetuje Aleksandar, možete razmišljati šta dalje, a najvažnije je znati u šta se upuštate i imati realna očekivanja. Važnije od novca jeste da imate jaku volju i da istrajete u svom naumu, kaže on. “Neko digne kredit ili, ako ima love, kupi savremeni, automatizovani plastenik, automatsko zalijevanje i sve... Neko kupi najlon i nasiječe iz ševara mlade lijeske za konstrukciju za plastenik... Nije bitno kako i šta, ako znate šta ćete ispod tog najlona.  Ne može se ni gladnog stomaka čekati prva berba, niti se samo to može jesti, ali ako shvatite ovo kao proces, a ne kao skok i doskok, onda vas nema šta ni razočarati!. Ako pak imate novca, sve što je potrebno, kada nabavite sve sprave i alate, jeste vaš lični angažman. Posla ima dosta, svakodnevno, i teško je ne odustati kad su prividne lagodnosti života na dohvat ruke.”

Ko se plaši da će mu na selu biti dosadno i da će mu život proći u jednoličnoj rutini, treba samo pogleda oko sebe, kaže Aleksandar.  Aleksandru i Maji nijedan dan nije isti, a zajedno sa svakodnevnom rutinom, promijenile su se i životne vrijednosti. “Nekada radite 10-15 dana bez prekida, osim za san i jelo, nekada nemate šta čačnuti cijelog mjeseca, ali je većinom to 3-5 sati dnevno. U ovo računam i istraživanje po netu, planiranje, crtanje, statističke analize... Ono što vam niko ne može reći jeste koliko je rada potrebno za uspjeh. Navikli smo da se uspjeh u modernom društvu mjeri novcem na računu na kraju mjeseca... U Majinom i mom sistemu, novac je zamijenjen srećom, duhovnim i fizičkim blagostanjem, dobrim raspoloženjem i unutarnjim mirom. Trik je što morate nekad i da se kontrolišete, jer na selu, kad god se okrenete oko sebe, vidite nešto što bi se moglo uraditi. Naglasiću ‘moglo’, ne ‘moralo’! Zato ne smijemo dozvolite sebi da težimo savršenstvu, jer nikad ne bismo bili zadovoljni... uživamo u procesu i rad nam je postao odmor.”

"Sve pod špagu! Aco je napravio od drveta omjer za sadnju, 30cm je razmak između većine velikih biljaka. Ovde sadim papričice. Po sredini dva reda, a sa strana kompatibilno povrće, kadifice, i začinsko bilje." - Maja Risović

Činjenica da velike promjene u životu najčešće kreću od ishrane nije slučajnost. “Hrana je ono što nas danas ubija, pa kako bolje kontrolisati sopstveni kvalitet života, nego kontrolom hrane koju unosite “, kaže Aleksandar. “Ovo je put na kom i praznog džepa i u milionskoj jahti idete ka istom cilju, sa istim rezultatima. Najteže je prihvatiti fakat da novac ništa ne znači ni prosjaku ni bogatašu kada na postelji umiru od raka,  jer bez zdravlja nema života, a bez zdrave hrane nema zdravlja.”

"Ljetos je berba bila više nego uspješna, a paprike i paradajz su bili nevjerovatno krupni, iako ne koristimo nikakve hemikalije." - A. Perendić 

Za bavljenje organskom poljoprivredom nije potrebno više novca, ali je potrebno mnogo više rada i truda, kaže Aleksandar. “Ima više posla, jer sve manuelno kontrolišete, liječite biljku po biljku ako su bolesne, donosite buba-maru po buba-maru u plastenik da pojede biljne vaši... Teško da to možete postići na velikoj površini, pa da budete konkurentni na tržištu. Ozbiljna komuna bi to mogla, ali pojedinci i male porodice ne.“ Zbog toga je danas veoma upitno ko zaista uzgaja zdravu hranu, a ko vam prodaje običnu industrijsku hranu samo po daleko većoj cijeni, upozorava Aleksandar. Samo mali procenat proizvođača organske hrane na tržište plasira proizvode koji zaslužuju svoj epitet "zdravo", kaže on.

"Ljetos smo po šumi brali bobice, opskrbili se za sok, sladoled i slatku pitu, a onda smo mušterijama, uz korpicu povrća, poklanjali i hrpu divljih, šumskih kupina." - A. Perendić

Mali proizvođači se ne mogu obogatiti od organske poljoprivrede, kaže Aleksandar, ali mogu jesti provjerenu, zdravu hranu, živjeti u prirodi, bez stresa, i biti sretni. “Od viška novca, većina nas bi samo širili proizvodnju, jer kad se jednom počnete baviti ovim životnim zanimanjem, klupa ispod stare lipe i svježe iscjeđen sok od jabuke su slađi od tapaciranog sjedišta luksuzne jahte i boce Dom Pérignon-a.” Za male proizvođače organske hrane bilo izuzetno korisno kada bi u Banjaluci  postojala pijaca organske hrane, smatra Aleksandar. “Tu bismo se mogli povezati i udruženo prodavati višak koji proizvedemo. Zajedničkim snagama bismo mogli pokrenuti i postrojenje za pakovanje i konzerviranje, naravno, prirodnim putem. Krug zainteresovanih bi se brže širio, a ljudi koji vjeruju u dobrobiti zdrave hrane u odnosu na farmaceutsku industriju lakše bi došli do izvora zdravlja.” U prošlosti su mnogi takvi pokušaji propali, kaže Aleksandar sa žaljenjem, ali vjeruje da će do toga neminovno doći, jer je sve više ljudi koji se interesuju za organske proizvode i zdraviji način života.

Višak koji proizvedu, Aleksandar i Maja prodaju prijateljima i poznanicima ili putem Facebook stranice Majaco farma organskog povrća.

Slični tekstovi: 

Gradska cura odlučila da se bavi poljoprivredom i gradi vlastiti brend

Odlučio sam da stvari uzmem u svoje ruke, danas živim svoj san