Kada su nacističke vođe izvedene pred sud u Nirnbergu u Njemačkoj, nakon drugog svjetskog rata, ideja o međunarodnom sudu za ratne zločine još uvijek je bila nova i kontroverzna.
Britanski premijer Winston Churchill predložio je pogubljenje nacističkih lidera po kratkom postupku. Međutim, odlučeno je da će suđenja biti učinkovitija, što je predstavljalo presedan za sva buduća suđenja ratnim zločincima.
Trinaest suđenja je održano u Nirmbergu od 1945. do 1949. godine, sa po više osuđenih u jednom slučaju. Tužilac na jednom od suđenja bio je Benjamin Ferencz, koji je tada ima samo 27 godina i kojem je to bilo prvo suđenje.
"Utvrdićemo nepobitne činjenice koje su prije mračne decenije Trećeg Rajha bile nezamislive", kazao je Ferencz na suđenju.
Tokom rata je učestvovao u bitkama kao vojnik, ali kako se rat bližio kraju Ferencz je bio dodijeljen štabu generala Georgea Pattona.
"Posljednji zadatak u vojsci bio je da odem u koncentracione logore koji su se tada oslobađali i prikupim dokaze o zločinima za buduća suđenja," kazao je.
Ferencz, koji sada ima 96 godina i živi na Floridi, razgovarao je sa Steveom Inskeepom za Morning Edition.
Benjamin Ferencz je posljednji živi tužilac sa suđenja u Nirmbergu.
Jeste li posjetili neke od najpoznatijih koncetracionih logora?
Ja nisam bio posjetilac. Ja sam ulazio kao oslobodilac. Prvi logor u koji smo ušli bilo je mjesto po imenu Gusen, koje je bilo dio logora Buchenwald. Zatim sam otišao u Mauthausen i Flossenberg i još gomilu drugih logora. To je bio pakao. Potpuni pakao. Leševi posvuda, nagomilani kao drva ispred krematorija, bolesti, pacovi, vaške, dizenterija.
Kakve dokaze ste uzimali iz logora?
Najvažniji dokaz su bili registri smrti: ko je bio u logoru, koliko dugo, imena oficira, fotografije, nepobitni dokazi koji su pokazivali da se radi o zločinu. Bio sam u mogućnosti da to uradim jer je zločin bio toliko velikih razmjera, a Nijemci su billi tako ljubazni da ostave kompletne zapise svih svojih zločina. Ja sam prikupio sve te dokaze i dokazao krivicu za dva dana bez pozivanja ijednog svjedoka. Osudio sam svih 22 optuženih.
Možete li opisati kako je izgledalo imati 27 godina i ući u sudnicu u Nirmbergu?
Poznavao sam slučaj, znao sam istorijske dimenzije i bio sam veoma pažljiv u svom uvodnom obraćanju, kao i u odabiru optuženih. Bilo je 3,000 muškaraca koji su, svaki dan tokom dvije godine, odlazili i ubijali ljude zato što su bili Jevreji ili Romi, I ja sam ih odabrao na osnovu njihovog čina i obrazovanja. Mnogi od njih su bili doktori nauka. Među optuženima koje sam ja odabrao nije bilo običnih vojnika. Birao sam vođe koji su imali najveću odgovornost, ako smo ih imali među zarobljenima.
Kojim principima ste se vodili tokom suđenja dvadeset-dvojici najviših oficira, na koji način ste izabrali njih dvadeset-dvojicu, a gotovo 3,000 drugih ostavili na miru?
Pitanje je razumno. Odgovor je besmislen. Pitanje — kako, zašto smo stali na 22? Zato što je bilo samo 22 mjesta za optužene u sudnici. Tri hiljade ljudi je moglo biti procesurirano za iste zločine.
Šta mislite da ste dokazali izvodeći te ljude pred sud na način na koji ste vi to činili?
Pokušavao sam da dokažem da vladavina prava treba upravljati ljudskim ponašanjem i da niko ne smije tretirati ljudska bića na taj način. To su bili ratni zločini protiv čovječnosti jer bi svi trebalo da su posramljeni što se tako nešto dogodilo, a mene je sramota što smo poslije toga imali genocide u Ruandi i na drugim mjestima poslije Drugog svjetskog rata. Ja sam pokušavao da uspostavim vladavinu prava da bi se spriječili takvi zločini u budućnosti, barem donekle. I mislim da sam donekle i uspio u tome.
Imali smo i druge međunarodne sudove za ratne zločine poslije Nirmberga, koji su sada u Hagu, kao što je Međunarodni krivični sud (ICC).
Pred Međunarodnim krivičnim sudom bilo je tek nekolicina slučajeva.
Pa, oni izvode ljude pred sud. Ali danas Međunarodni krivični sud ima velikih problema. Oni ne mogu čak ni da dođu u zemlju gdje se dešavaju zločini jer je poglavar države lično možda odgovoran ili je zasigurno naklonjen zločincima, i zbog toga ih ne pušta u zemlju.
Kako je na Međunarodni krivični sud uticalo to što Sjedinjene Američke Države nisu jedna od članica?
Sjedinjene Američke Države su velika demokratija. Kada je Drugi svjetski rat završen, Amerikance su svugdje voljeli. Ljudi su me ljubili i grlili i svi su voljeli Amerikance. Danas to nije tako. Sada kažu, vidite, Amerikanci ne žele da idu na sud. Ali to nisu Amerikanci, to je manja grupa, a potrebne su dvije trećine Senata da bi se ratifikovala povelja koju su napravili ovi sudovi. Ne možete dobiti dvije trećine zato što je tu uvijek nekolicina sa Juga koji imaju pravo na svoje mišljenje, na poštovanje, ali ne moramo se voditi nazadnim razmišljanjem.
Ovdje ste pogodili veliki paradox, jer vi ste jasno dali do znanja da mislite da je rat strašan.
Rat je pakao. Nije samo strašan. Rat je užasan. A pored toga što je okrutan, i zao, i pokvaren, rat je glup, jer pogledajte šta sada radimo. Uzimamo mlade ljude, ako se poglavari država ne mogu dogovoriti, šaljemo ih da ubijaju druge mlade ljude koje ni ne poznaju, koji možda nikada nisu naudili ni njima ni drugima, a onda im dosadi ubijanje i onda se zaustave, obje strane proglase pobjedu, malo miruju i onda opet iznova počnu ubijati jedni druge.
Sada sam se uznemirio, jer sam jako emotivan po ovom pitanju.
Sve ovo sam sažeo u slogan: Pravo, ne rat. Tri riječi. Ako bismo to uspjeli, mogli bismo promijeniti svijet. Sačuvali bismo milijarde dolara svaki dan kojima bismo mogli pomoći studentima koji ne mogu platiti školarinu, pobrinuti se za izbjeglice koje nemaju domove.
A sljedeće pitanje je kako to postići? I na to pitanje imam odgovor od tri riječi: Nikada ne odustati. To je ono što ja radim. Sve što ja mogu učiniti kao starac jeste da sjedim ovdje u malom bungalovu na Floridi i pozivam svijet da se urazumi. Sretno, svijete!
Izvor: www.npr.org
Prevod: Milica Plavšić, BUKA
