U redu, ja shvaćam da se u nas nikad neće iskopati tunel ispod planine i u njega staviti veliki akcelerator čestica koji će čovječanstvu otkriti tajne nastanka svemira. Razumijem da hrvatska Vlada ne razmišlja o slanju letjelice s ljudskom posadom na površinu Marsa. Prihvatio sam, iskreno, i mnogo manje od toga. Recimo, da nemamo autoindustriju. Ili, da se u našoj domovini ni mali traktor ne može sastaviti. Da ne pravimo ni štednjake, ni frižidere, ni televizore, ni kompjutere, čak ni tostere. Naučio sam kako sve što je intelektualno, tehnološki i financijski zahtjevnije naša zemlja mora uvoziti. Ali, kako smo zeznuli s jajima? Obično kokošje jaje, oblo, savršeno jednostavno, samo od tri dijela: bjelanjak, žumanjak i ljuska - kad smo, u pičku materinu, to zaboravili proizvoditi?
Muči me ovo pitanje još od utorka, kad sam ujutro na radiju čuo kako se u Bregani obitelj Vidović zarazila salmonelom, po svemu sudeći iz jaja koje je njemački trgovački lanac nabavio u Poljskoj, i kako se otac, majka i dvoje djece dobro oporavljaju u klinici za infektivne bolesti, ali kako najmlađem, petogodišnjem Mirku, nažalost, nije bilo spasa. Potresla me je ova vijest kako čovjeka samo smrt djeteta može potresti. Vidio sam jasno prizor jednoga hladnoga i ukočenog dječačića plavih usana, u pidžamici na medvjediće, i liječnice hitne pomoći obeshrabrene, poražene nad njim, i krupnog bolničara koji je u kutu sakrio lice rukama i zaridao. Do najmanjeg detalja mogao bih vam opisati kako je ta smrt izgledala u vlažnoj, sirotinjskoj sobi jer sam taj mali jednom bio ja. Njegov nesretno prekinuti dječji život nije drugačiji od života kakav sam ja imao. Ili kakav ste, uostalom, i vi imali.
Pokojni Mirko Vidović iz Bregane zaista je mogao biti bilo tko od nas. Sjetite se meko kuhanih jaja kojima su nas u djetinjstvu šopali, kad bi baka dnom žličice razbila vrh i trpala nam u usta komadiće kruha umočene u balavi bjelanjak. Pa onda i onih tvrdo kuhanih, ofarbanih i našaranih, o Uskrsu bismo ih na desetke požderali. Kad bismo podrignuli, zavonjalo bi po sumporu. “Joj, stavi ruku na usta”, upozoravali su nas stariji. Spomenite se zatim i prženih jaja, na oko ili razlupanih i umućenih u kajgani sa šunkom, pancetom, pečenicom, mladim kravljim sirom, lukom, paprikama, šparogama, šampinjonima...
“Jaja se, to cili svit zna, moredu spravljat na mali milijun način”, kaže poznata pjesma Jakše Fiamenga, a mi smo ih sve kušali: “i u sorbulu, i na joko, i sirova, i utvrdo, i umeko, i ugusto, i uritko i sa svon mogućon spizon”. Pojeli smo jaja, svatko od nas, više nego što je zvijezda na nebu i vjerojatno upravo tome krepkom, a jeftinom izvoru proteina, više nego ijednoj drugoj namirnici, možemo zahvaliti da smo danas veliki, snažni i zdravi. I kad razmišljate o tome, neizbježno vam dođe pitanje kako to da od bezbrojnih galaksija jaja što su prošli kroz našu probavu baš nijedno nije bilo zaraženo gadnom bakterijom salmonele?
Odgovor je, vjerojatno, da jaja nekad nisu dolazila skroz s drugog kraja kontinenta, preko njemačkih skladišta sve tamo iz Poljske. Slaveći blagodati ujedinjenog europskog tržišta i ne želeći kazati ništa protiv njemačkog i poljskog poštenja, zdravstvenih i higijenskih standarda kakvi nesumnjivo vladaju u ove dvije velike zemlje, valja naprosto priznati kako je svježim jajima odatle nešto predug put. U prekrcavanju iz hladnjače na paletu, pa iz palete u drugu hladnjaču, jaje koje je iz poljskog kokošinjca pošlo kao mladi gušter, na hrvatsku je policu neminovno stiglo kao pokvarena stara džomba.
Takva, lako kvarljiva hrana naprosto mora biti domaća, a nema baš nikakvog razloga da takva ne bude. Ne postoji biološka vrsta koja je rasprostranjenija od kokoši. Milijuni jedinki svakodnevno se strojno ubijaju, kolju ih masovno, na traci, a broj im svejedno ne opada. Uzgajaju se diljem planeta, na svim zemljopisnim širinama i dužinama. Svaki narod na svijetu proizvodi piliće i jaja za svoje potrebe, s iznimkom možda Eskima i, kako se nedavno otkrilo, Hrvata.
Zašto je to tako, teško je objasniti. Odrastao sam na selu i mogu vam posvjedočiti, glupe životinje po cijele dane seru jaja. Čak se i ne morate nešto posebno truditi oko njih. Gacaju uokolo po blatu kljucajući sve redom, zrnovlje kukuruza i ječma, mekinje, gnjile paradajze, kore krumpira i lubenica, stari kruh, ružičaste gliste i opuške cigareta, pouzdano ih pretvarajući u topla, čista smećkasta, zasitna jaja.
Posljednjih se godina mnogo govori da su ona iz slobodnog uzgoja mnogo zdravija, “jaja sretnih koka”, kako ih reklamiraju u mome dućanu, ali ja sam prilično siguran da to nema veze s pameću. Na psima i majmunima vidjet ćete ako su sretni, ali kokoši, uvjeravam vas, nisu ni blizu tako ekspresivne. One su jednostavna stvorenja bez većih ambicija, savršeno nesvjesna plemenitih napora koje ekološki aktivisti u njih ulažu. Da pred vas dovedu dva pileta, jedno ispunjeno vedrim optimizmom, pile koje puca od joie de vivre, a drugo da je turobni, suicidalni pernati Jean-Paul Sartre, vi ne biste znali koji je koji. Da vam život ovisi o tome, ne biste opazili razliku u okusu jaja koje je snijela kokoš u skučenom mraku peradarske farme od jaja kokoši kojoj je pod lipovom krošnjom gudački kvartet svirao Dvorakov Koncert u F-duru.
Milijuni jaja mogu se proizvoditi u Hrvatskoj, pa i proizvodili su se do prije nekog vremena, prije nego što smo otkrili da ih možemo uvoziti iz Poljske, prije nego što smo uništili domaće farme, upravo kao što smo uništili i domaće tvornice, prije nego što smo postali lijeni i bezobzirni, prije dok nam je još bilo stalo. U smrtnom listu Mirka Vidovića iz Bregane stajat će da je umro od infekcije salmonelom, a prava je istina da je nesretni mali dječak umro jer smo mi Hrvati jebeni idioti.
Preuzeto sa jutarnji.hr
