Netko od zlobnih kolega – svakako ćemo jednom saznati tko je bio neodgovorni prpošni pjesnik koji je to prvi spomenuo – prošle je godine, u vrijeme uzleta katoličkih vigilanata i flagelanata, neoprezno istrčao s konstatacijom kako konzervativna revolucija Crkve i desnice gura Hrvatsku u srednji vijek, i tako nehotice otvorio pukotinu u prostor-vremenu. Uz resku škripu rastvorio se vremenski portal iza čijih je teških hrastovih vrata stajao baš onaj i onakav linearni historijski srednji vijek kakav smo u bezbožnim komunističkim školama učili iz udžbenika s drvorezima križara, inkvizitora i spaljenih vještica.
Naravno da nepoznati kolega nije zaista mislio na ono dugo mračno tisućljeće između pada Rima i pada Carigrada, ali znate kako kažu: put u srednji vijek popločan je dobrim namjerama. Neoprezni pjesnik akademski je superiorno spomenuo metaforički povratak u srednji vijek, a konzervativnim revolucionarima ideja se neobično svidjela. Jasno, ne metafora, već ideja. Zaista, zašto ne srednji vijek? Što zapravo nedostaje srednjem vijeku?
Dobro, osim Audija s grijanim sjedištima?
Već godinu dana kasnije, katolička zaklada Vigilare u zagrebačkom će hotelu Dubrovnik organizirati TradFest – Festival tradicije i konzervativnih ideja – a poglavar udruge John Vice Batarelo, ponesen moćnim glasovima zbora crkve Svetog Marka i veličanstvenim Händelovim Canticorum Jubilo iz oratorija ‘Juda Makabejac’, pred ganutim će ga gostima i prijateljima otvoriti priznanjem: ‘Sada vidite zašto toliko volim srednji vijek!’
Nema veze što je siromah Georg Friedrich Händel rođen dvjesto godina daleko od srednjeg vijeka, i što je njegov ‘Juda Makabejac’ klasični, upravo zreli barok na svom vrhuncu: kako bi zaboga John Vice to mogao znati? Kad crkveni zbor na tečnom latinskom zagrmi ‘Canticorum jubilo, Regi magno psallite’, a ti točno osjetiš kako ti se od gordosti govno u dupetu smrzava, to je srednji vijek, što god mislio Branimir Pofuk. Ne sviđa li se to nesretnom Händelu, utoliko gore po njega. On je ionako pod zidine Carigrada poslan kao izvidnica. Ako njegov oratorij iz zagrebačkog hotela tako dobro pristaje srednjem vijeku, nema razloga da i Hrvati predvođeni Johnom Vicom Batarelom ne pođu za njim. Uz Händelovog ‘Judu Makabejca’ lakše će nam pasti i Rim i Carigrad.
Dakako, zanesenjaka kojima je srednji vijek omiljeno doba dana ima i drugdje, pa da ne bi i ova Top lista medievalista bila tek Brantova satirična alegorija iz praskozorja novog vijeka, neizvjesna privatna ekspedicija ‘Stultifera Navis’ – na latinskom bolje zvuči nego ‘Brod luđaka’ – pobrinuo se na otvaranju TradFesta osobno ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, koji je hrabre moreplovce ispratio nadahnutom propovijedi o pogubama liberalizma i sekularizma, čitajući je iz fascikle sa službenim grbom i zaglavljem Vlade Republike Hrvatske.
Da, Davor Ivo Stier. Ne dakle neki entuzijastični mladomisnik sa štanda Željke Markić, već sam ministar u hrvatskoj Vladi; ne neki ministar iz one smiješne, mahnite Vlade Tomislava Karamarka, već ministar u Vladi pristojnog, obrazovanog gospodina Andreja Plenkovića; ne neki nametnuti mu ministar iz kvote nezadovoljne ljute desnice, već Plenkovićev briselski cimer i odana mu desna ruka. Službeniji bi blagoslov državne ekspedicije u srednji vijek bio još samo da se pojavio glavom premijer Plenković u križarskom oklopu.
To tek za slučaj da ste pomislili kako je konzervativna revolucija u problemu otkako su otišli Karamarko i Zlatko Hasanbegović. Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske i desna ruka premijera Plenkovića govorio je tako u društvu stanovitog Luke Popova – koji će potom na televiziji mrtav ozbiljan objašnjavati da homoseksualci i lezbijke, što se njega i hrvatskog zakona tiče, slobodno mogu sklapati brak s kojom god osobom suprotnog spola žele – stanovitog Poljaka Slawomira Olejniczaka, koji će domaćinima prenijeti poljska iskustva u obračunu s abortusom, ženskim pravima, feminizmom i ljevičarskim medijima, još stanovitijeg Damira Stojića, studentskog kapelana što na Zagrebačkom sveučilištu podučava kako silovana žena ne može zatrudnjeti, i najstanovitijeg među njima, američkog kardinala Raymonda Lea Burkea, što se proslavio optužujući žene i feministice za pedofiliju u Crkvi. U takvom društvu, eto, Plenkovićev je šef diplomacije na porinuću broda luđaka razbio bocu skupog francuskog pjenušca o drveni pramac, svečano ispraćajući Hrvate u daleki, sretni srednji vijek.
Na tom putovanju, shvatili ste dosad, najveći je, najopasniji i najpodmukliji neprijatelj srednjovjekovne Hrvatske – žena. Pismena i nezavisna žena, ravnopravna žena, uspješna žena, samohrana žena, gola žena, žena radnica, žena znanstvenica, žena feministica, žena lezbijka, žena kod ginekologa. Na Brodu luđaka, kao uostalom na svakom brodu, žena je nesreća: zato je na TradFestu, u memljivom oblaku tamjana i testosterona, jedina žena za katedrom bila predsjednica opskurnog GROZD-a Kristina Pavlović, da pod budnom paskom četiri hrvatska muža govori na panelu s temom – naravno – ‘Do kada taj spolni odgoj i rodna ideologija u hrvatskim školama?’
Samo dva dana prije početka srednjovjekovnog festivala, uostalom, u Zagrebu je u organizaciji drugog stupa konzervativne revolucije, notorne Željke Markić i njene udruge U ime obitelji, završena dvodnevna konferencija ‘Obitelj i škola – ključ odgoja za vrijednosti’. Da bi se izbjegao svaki pojedinačni nesporazum, i porinuće drugog, ‘ženskog’ broda u potrazi za morskim putem u srednji vijek, ispraćeno je bocom šampanjca, državnim blagoslovom i visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, te dojučerašnjeg, u međuvremenu uspješno zamijenjenog ministra znanosti i obrazovanja Predraga Šustara.
Na kakav se odgoj i koje vrijednosti iz naslova brodskog dnevnika točno misli, prilično je razvidno, a jedan od modela ponuđenih na konferenciji jesu i famozne jednospolne škole – odvojene dakle ‘muške’ i ‘ženske’ – u kojima balave djevojčice neće moći zavoditi smjernu hrvatsku mužjačku mladunčad. O da, naravno da ‘muške’ i ‘ženske’ škole postoje i u Engleskoj i u Norveškoj, i da ostvaruju sjajne rezultate, ali da je katoličkim fundamentalistima cilj znanje i uspjeh, a ne povratak u srednji vijek, onda bi i vjeronauk, ako bi ga uopće bilo, u hrvatskim školama bio nekonfesionalni predmet.
Znajući cilj ekspedicije, jednospolne muške i ženske škole valja čitati tek kao prvi korak ka – zašto ne? – potpunom ukidanju ženskih. Što će ženama škola? Sve je i počelo, dobro govori njegova uzoritost Burke, kad su žene naučile pisati i čitati, pa odmah krenule tražiti prava i skidati grudnjake. Srednjovjekovnoj Hrvatskoj treba ono što veliki hrvatski fizičar i erudit Davor Pavuna naziva ‘kompletnom ženom’.
‘Svi znaju što su kompletne žene, Tesla je pričao o kompletnoj ženi: to je bila njegova majka’, obznanio je Pavuna na nacionalnoj televiziji ove nedjelje, taman između dvije zagrebačke srednjovjekovne konferencije: ‘Bila je nepismena, a znala je Bibliju napamet i citirala poeziju na sedam jezika. To su žene koje nama opet trebaju.’ Takve, eto, žene Hrvatskoj trebaju. Nepismene, pobožne i pokorne – kojima jezici ne služe da muškarcima zvocaju, već da im ližu jaja i citiraju poeziju – a ne one moderne i božeprosti pismene, iz propovijedi drugog jednog erudita, velečasnog Ivice Raguža, koji je u ‘Glasu Koncila’ prije par tjedana bacio gnjevnu anatemu na ‘neposlušnu ženu’ što ‘ne prihvaća da je ona od Adama, a ne Adam od nje, i da je Adam prvotan, a ona drugotna’.
Krenula je tako vesela flota brodova luđaka prema ružičastom horizontu. To što pred vama laicima izgleda kao rub mračnog, bezdanog ambisa u koji će se srednjovjekovna Hrvatska strmoglavo strmopizditi, zapravo je cilj ekspedicije: dokaz da su žene na brodu nesreća.
I, naravno, da je Zemlja ravna ploča.
Izvor
