Kad sam kao đak prvog razreda osnovne škole te godine kad je Andrić dobio Nobelovu nagradu čitao navedene rečenice, činile su mi se potpuno nerazumljivim. Bio mi je važniji fra Mijin opis vezirovog slona nego njegov opis Bosne. Kasnije, kao studentu rečenice su mi bile potpuno razumljive.
Sad mi se čini da su fra Mijine riječi uglavnom razumljive – nema reforama, ne znamo hoće li ih i kada biti, ali neke evolucije, nekih kapilarnih dešavanja i pomaka ima, i ne mogu se prenebregnuti.
Ako želimo sagledavati ekonomski razvoj BiH, možemo poći od početka razvoja teorije ekonomskog razvoja, od rada „Problems of Industrialisation of Eastern and South-Eastern Europe“, Paula Narcyza Rosensteina-Rodana, objavljenog sredinom 1943. godine, dakle sredinom II. Svjetskog rata. Već prva rečenica tog članka kaže da industrijalizacija zemalja (Istočne i) Jugoistočne Europe nije samo njihov interes, nego i interes svijeta i dalje kaže da industrijalizacija, danas bismo rekli razvoj općenito, ne smije biti autarkičan (i još baziran na komadnoj ekonomiji sovjetskog tipa), nego se zasnivati na uključenju u globalnu ekonomiju, što se danas smatra najvažnijom lekcijom iz razvoja zemalja koja su postala ekonomska čuda.
Nikad u povijesti svog ekonomskog razvoja BiH nije uspjela ekonomski se organizirati. Ako je ekonomija neuređena (jer država nije osigurala zakone i njihovu primjenu), ne može biti ni funkcionalna, a kamoli produktivna i konkurentna. Općenito promatrano, tri su faze u razvoju ekonomije: prva - stavljanje resursa u upotrebu, druga – efikasno korištenje resursa stavljenih u upotrebu i treća – inovativno korištenje resursa u upotrebi.
Proizvodnja bh. ekonomije je stalno znatno ispod njenih proizvodnih mogućnosti. Zemlja je stalno neiskorištena a radna snaga stalno nezaposlena. Danas četvrtina radnosposobnog stanovništva nije zaposlena, koliko je bilo i u SAD i V. Britaniji za vrijeme velike ekonomske krize krajem 1920-tih godina. No, tad je američka nacija tražila akciju, a Keynes govorio o činjenici bez presedana u britanskoj povijesti. A u BiH muk. Muk građana, muk opozicije, muk intelektualaca. Nadalje, u BiH su financijske institucije i financijski instrumenti uvijek bili rijetki (do dolaska Austro-Ugarske nije ih ni bilo) i danas, nakon dvije dekade izgradnje bh. kapitalizma. Za sve ove godine od Daytona do danas potrošnja je u BiH bila veća od proizvodnje, što znači da je štednja iz domaćih izvora negativna i da se jede budućnost, budućnost naše djece, koja već u znatnoj mjeri bježi od toga, ostavljajući BiH na demografskoj bombi. Još je od 1980. godine stopa fertiliteta (broj poroda po ženi) iznosi tek 1-1.2 i biće tako do 2100. godine ako ne bude reforama.
Uspon civilizacije je otpočeo izumom parnog stroja. Do izuma parnog stroja odvijala se spora, hiljadama godina duga, evolucija civilizacije. S parnim strojem, praktički od 1820-tih tj. s uvođenjem željeznica, počinje eksponencijalni rast, koji traje evo skoro dva stoljeća. Prvi priključak na moderno doba BiH počinje hvatati za vrijeme Topal Osman-paše 1860-tih godina kad počinje graditi prvu željezničku prugu, Banja Luka-Dobrljin, koridor Vc itd. No, snažan uspon, neprevaziđen do sada, počinje 1880-tih kad grof Kalaj uvodi industriju i financijske institucije u BiH. U razdoblju 1881.-1913. serijska industrijska proizvodnja je rasla po stopi od 12.4%, a posebice je bila visoka 1890-tih, kada je iznosila 15.0% godišnje. Po današnjim globalnim mjerilima, to je bilo ekonomsko čudo.
Godine 1910. BiH je imala dohodak po stanovniku kao i Italija - veći od dohotka po stanovniku nekih sadašnjih zemalja članica EU (Hrvatske i Grčke), od dohotka po stanovniku Rusije i Srbije, ali manji od onog Austrije i Češke. Danas, stoljeće poslije, Italija je članice grupe G-7, skupine najbogatijih zemalja svijeta, a BiH ima najmanji dohodak u EU obitelji (zemlje članice, kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje).
Šta se desilo za proteklo stoljeće? Gdje je i kako BiH izgubila korak? Mogli bi raspravljati o tome, no činjenica je da se korak gubio kadgod je dolazilo do „trijumfa politike nad ekonomskom racionalnošću“ (kako bi rekao M. Palairet). Stoga je 20 godina pod Austro-Ugarskom bilo zlatno doba, 20 godina pod socijalističkom Jugoslavijom srebrno, 20 godina pod kapitalističkom Jugoslavijom brončano, a 20 godina pod kapitalističkom BiH olovno doba.
Da li će možda, promatrano na dulji rok, npr. nakon 40 godina kapitalističke BiH, dakle negdje sredinom 2030-tih, to biti najbolje četiri dekade u njenoj povijesti, i zemlja postati zemljom visokog dohotka? Mogućnost da pređe put od zemlje višeg srednjeg dohotka do zemlje visokog dohotka postoji, i bilo bi normalnije da se to desi nego ne desi, no pitanje je da li će se desiti. Sigurno je da BiH neće biti najbolji đak u razredu višeg srednjeg dohotka, jer je J. Koreji, Tajvanu i Hong Kongu trebalo tek sedam godina da postanu zemlje visokog dohotka. No, nadati se da BiH neće biti među dosad najgorim đacima višeg srednjeg dohotka kakvi su bili Grčka, kojoj je trebalo 28 godina i Argentina kojoj je trebalo 40 godina da postanu zemlja visokog dohotka.
BiH je za vrijeme Austro-Ugarske prošla industrijalizaciju a za vrijeme socijalističke Jugoslavije prvu reindustrijalizaciju i ušla u zračni promet. Sad se BiH treba vinuti u oblak (cloud) tj. provesti drugu reindustrijalizaciju odnosno informatizirati društvo i digitalizirati ekonomiju. Da su akademika Matića i njegov tim pustili da radi svoj posao, BiH bi već bila uhvatila priključak za digitalno doba. Ovako 15 godina je izgubljeno, i zemlja već bilježi punoljetstvo odnosa s MMF-om, iz čijeg zagrljaja se neće izvući, čak i ako ne uzme nijedan novi kredit, sve do 2027. godine. Ako bi uzela još jedan kredit npr. 2019. god. (ako bi 'međunarodna zajednica' time htjela nagraditi izborne pobjednike i/ili spriječiti prelivanje problema preko bh. granica), to bi bio put ne u Europu nego u Afriku (uz izvinjenje Obali bjelokosti, Madagaskaru, Senegalu, Ruandi i Zimbabveu gdje bi BiH već mogla ići na obuku kako uspostaviti naučni park odnosno tehnopolis). U BiH još nisu čuli da i u strukturi izvoza zemalja niskog dohotka prevladavaju industrijski proizvodi (nema više „banana republika“ sad su to u najmanje „pidžama republika“) i da nema zemlje na svijetu danas koja ne zna sijeći šumu, spaljivati ugalj ili praviti „najčistiji“ aluminij (zabosti anode u uveženu glinicu).
BiH je u zamci srednjeg dohotka. Prošla je, s industrijalizacijom put od zemlje s niskim dohotkom do zemlje sa srednjim dohotkom, pa joj predstoji digitalizacija tj. put od zemlje sa srednjim do zemlje s visokim dohotkom. Koliko je daleko od toga, može se predstaviti slikom. Ako je slika industrijskog društva slika tvornica povezanih cestama, slika postindustrijskog društva je slika istraživačkih instituta povezani internetom. Koliko je BiH stvarno daleko od toga, vidi se po tome da skoro da nema ulaganja u istraživanja i razvoj (a EU traži 2% dok skandinavske zemlje izdvajaju 3-4.5% dohotka zemlje) da nema istraživačkih instituta i da nema istraživača (na papiru ih ima 800). Stoga je po uticajnosti svojih znanstvenih radova na pretposljednjem mjestu u Europi. BiH zapravo ne ide prema zemljama visokog dohotka nego klizi k zemljama niskog dohotka. I tu se vraćamo na fra Mijine riječi o reformama u BiH. Reformi nema, a njen napredak, izuzev u dvije dekade pod grofom Kalajem i jednu pod maršalom Titom je bio tek spillover ili trickling down globalnog napretka. Od navedenih 100 godina zemlja je trčala tek 30, a preostalih 70 su je vukli.
Kao što je socijalistička Jugoslavija iskorijenila tradicionalnu nepismenost, kapitalistička BiH treba iskorijeniti digitalnu nepismenost. Kao što je socijalistička BiH osigurala tzv. besplatan pristup školi i fakultetu, danas kapitalistička BiH treba osigurati besplatan pristup internetu, dajući djeci besplatne tablete i priključke na Internet. Ta skromna investicija od 50-tak miliona KM bi rezultirala najvećim socijalnim prinosom u povijesti razvoja BiH.
Na tom putu BiH treba surađivati sa svojim susjedima. Jasno je da rane ni iz II. svjetskog rata a kamoli iz posljednjih balkanskih ratova nisu zacijelile. No, istraživanja potvrđuju ono što ekonomska teorija gravitacije tvrdi: glavni partner zemalja regije je EU, a slijede partneri iz regije. Prema istraživanjima profesora Pankaja Ghemawata, dvije inače iste zemlje će se upustiti u 42% više trgovine kad imaju zajednički jezik, u 47% više trgovine ako pripadaju trgovinskom bloku, 114% više ako imaju istu valutu (u slučaju Zapadnog Balkana, neke imaju euro kao valutu, a druge valutu vezanu za euro, pa praktički imaju zajedničku obračunsku valutu) i 188% više ako imaju zajedničku prošlost.
Prvi zajednički korak na razini regije bi bio mapiranje lanaca vrijednosti regije. Treba ustanoviti ko su lideri razvoja regije i lideri lanaca vrijednosti. Potom treba ustanoviti geografsku lokaciju tih lanaca i vidjeti da li postoje trgovački i logistički koridori. Ako postoje, moglo bi se te trgovačke i logističke koridore pretvarati u ekonomske i razvojne koridore.
To bi pokazalo da regija nije samo regija etnopolisa tj. geografsko mjesto civilizacija i naroda nego i regija entropolisa tj. geografsko mjesto poduzetnika, izvoznika, inovatora i investitora. Tako izvoznici zemalja regije poduprti mjerama ekonomskih politika ne bi plovili kao usamljene brodice nego kao izvozna flota. Ti lanci vrijednosti bi tako postali motori razvoja.
Jednostavno kazano, trebamo prepoznati ono što već postoji, što se pokazalo uspješnim u zemljama regije i što efikasno izvozi u zemlje visokog dohotka, tj. dobiva utakmicu u gostima.
Na takve lokomotive regije treba kačiti vagone (mala i srednja poduzeća) regije. Tu prepoznatu interesnu kompoziciju regije treba svaka zemlja podržavati razvojnim politikama. Ako svako bude gurao svoj vagon u istom pravcu, cijela kompozicija će prije i brže završiti u EU. U protivnom, postaće privjesak Africi.
Autorski tekst profesora Vjekoslava Domljana za BUKU
