Zanat koji je polako počeo da izumire u gradu Banjaluci, ali i regionu, jeste majstorstvo časovničara. Zbog toga je Ministarstvo za kulturu i obrazovanje RS od ove godine u nastavni program uvelo i zanatski smjer časovničara koji traje tri godine, a pohađa se u Tehničkim školama. U Tehničkoj školi u Banjaluci osim časovničara postoje i novi smjerovi optičara i zlatara.
U gradu na Vrbasu je osamdesetih godina bilo oko 15 zanatskih časovničarskih radnji, dok danas ovih majstora ima svega pet, ako ne brojimo i one radnje gdje se jedino prodaju satovi i nudi usluga mijenjanja baterija.
Mile Popović sa svojih 60 godina života najmlađi je banjalučki časovničar. U zanatu je 30 godina i tvrdi da nikada nije bilo manje posla, te da je uvođenje smjera časovničar u srednje škole potpuni promašaj.
"Nikada u Banjaluci nije bila škola striktno za časovničara. U nekadašnjoj Metalskoj školi postojao je smjer za precizne mehaničare gdje se pohađala nastava i praksa za časovičare", objasnio je Popović.
On je zanat izučio kod ujaka i kaže da se zanatski posao uglavnom prenosi s koljena na koljeno.
Kada se osamostalio Mile je u svojoj zanatskoj radnji imao još dva radnika. Danas, iako radi sam, ni za njega nema dovoljno posla.
"Jedan grad kao Banja Luka nikad i nije zahtjevao mnogo časovničara, pa je školovati generaciju novih zanatlija iluzorno, jer bi većina mladih završila školu bez mogućnosti da se bilo gdje zaposli", naglašava majstor i tvrdi da je u njegovom poslu jako bitno imati radnju u užem centru grada kako bi bio što dostupniji, i onako, premalom broju mušterija.
"Za otvaranje jedne takve radnje je potreban ogroman novac, što mladi majstori nikako ne mogu imati osim ako nisu iz bogatih familija, i samim tim ne bi imali šansu da pokrenu svoj posao", tvrdi ovaj iskusni časovničar.
Prekvalifikacija je bolje rješenje
Majstor tvrdi da modernizacija satova nije toliko doprinijela da se posao smanji, već nizak standard građana koji nemaju novaca za kvalitetne kvarcne i mehaničke satove.
"Posla podjednako ima i na kvarcnim i na mehaničkim satovima, pošto i jedni i drugi imaju gotovo jednake dijelove i samo ih dijeli to što je jednima pogon feder a drugima struja, odnosno baterija. Ipak, naš narod nema para da kupi kvalitetan sat i naviše se odlučuje da kupuje jeftine kineske digitalne satove čija je cijena mizerna, te ih mijenjaju po isteku baterije, ili im samo stave novu bateriju", trdi časovničar i dodaje da je problem i u tome što za malo skuplje kvarcne i mehaničke satove nije lako naći dijelove što vlasnike istih primorava da ih na popravak nose u inostranstvo.
Majstor tvrdi da bi umjesto uvođenja smjera, u kojem će učenici uzalud potrošiti tri godine školovanja, bolje bilo da se u školama uvela mogućnost prekvalifikacije.
"Svako ko bi htio da nauči ovaj zanat mogao bi da ga savlada za godinu dana i da počne samostalno da radi. Ali i da dođe neko da ga naučim zanatu, ja ga ne bih mogao primiti kod mene da radi jer ni ja nemam puno radno vrijeme", kaže ovaj iskusni majstor.
Časovničar naglašava kako ima kćerku koja je trenutno nezaposlena ali da je ne uči svom zanatu, jer, po njegovom mišljenu, ne bi imala šanse da opstane u tom poslu.
"Što se tiče alata i repromaterijala koji je potreban za rad sve se može nabaviti za 10.000 KM, ali veliki su izdaci za plaćanje raznih režija, taksi, poreza i doprinosa. Kada na to dodate mjesečno plaćanje kirije za prostor radionice, dođete na rezultat da ste na pozitivnoj nuli", objasnio je Popović i dodao da časovničara u manjim mjestima gotovo i nema, te da stanovnici okolnih gradova svoje časovnike donose na popravak u Banja Luku, ali da ni to ne doprinosi da banjalučke sajdžije imaju više posla.
Školovanje za časovničare je neophodno
Zoran Jeftenić, pomoćnik direktora Tehničke škole, izjavio je za Buka magazin da od početka školske 2016./2017. godine postoje dva nova odijeljenja. U jednom odjeljenju je 26 učenika koji pohađaju nastavu za optičare, a drugo odjeljenje je formirano mješovito i u njemu ima 13 učenika časovničara i 13 učenika za zlatare.
"Ovo je prvi put da se u Banjaluci uče ti zanati, a ministarstvo je i dalo inicijativu da pokrenemo ta zanimanja kako se ne bi desilo da u budućnosti nemamo zanatlija te vrste", rekao je Jeftenić.
Ova odjeljenja će se formirati po potrebi, tako da će se upisni konkursi za ove zanate ubuduće organizovati svake druge ili treće godine, kako se ne bi uzaludno stvarale generacije zanatlija za kojih na tržištu rada neće biti potrebe.
"Moram naglasiti i to da mi ne školujemo zanatlije samo za naše tržište rada, jer kad bi tako bilo mi ne bi imali potrebe za mnogim zanimanjima pošto je nezaposlenost u zemlji velika. Svako ima pravo da se školuje za zanat kojim želi da se bavi, ali isto tako svako ima pravo i slobodu da bira i mjesto i zemlju gdje će raditi u svojoj struci", tvrdi Jeftenić.
Tek upisani učenici za ove nove zanatske smjerove imaće opštu praksu koja nije vezana strogo za zanimanje.
"Oni u prvom razredu treba da se nauče služiti alatima za mašinsku struku, vježbaju pokrete rukama i upoznaju sa tehnikama koje će im biti potrebne u zanatskom poslu", objasnio je Jeftenić i dodao da će se učenici druge godine, kada počinje specijalistička zanatska obuka, slati po zanatskim radnjama.
"Naši koordinatori za praktičnu nastavu su zaduženi za taj dio posla i oni kontaktiraju majstore koji žele da prime naše učenike na praksu i na taj način se obezbjeđuje učenička specijalizacija. To je tako i u ostalim zanatima i na taj način učenike oslobađamo tereta da sami traže majstore koji bi ih obučavali", rekao je Jeftenić.
