Nema identitetski sluđenijeg i sjebanijeg naroda od Hrvata. Ne znaju tako Hrvati hrvatski, ne znaju kaže li se na materinjem ‘opština’ ili se ne kaže ‘skupćina’, da li je ‘izvješće’ ili je ‘izvještaj’, i je li onda ‘namještaj’ ili ‘namješće’, je li ‘da li je’ ili nije, da li je ‘je li’ i je li ‘nije li’, može li i na latinici i na hrvatskoj ćirilici, ili ni na kakvoj ćirilici ne smije, vlastito pismo i jezik ne znaju, vlastitu povijest ne znaju, vlastite sebe ne znaju, ne znaju jesu li došli s Karpata ili iz Irana, i jesu li uopće došli ili su tu oduvijek, ne znaju ni jesu li u Drugom svjetskom ratu pobijedili ili izgubili, ni protiv koga su uopće igrali, ne znaju je li Domovinski rat bio građanski rat ili srpska agresija, i otkad je obrambeni, a do kad građanski, zašto je za potrebe Glavaševe obrane malo jugoslavenski građanski rat, a za potrebe optužnica za jugoslavenske generale malo međunarodni ratni sukob.
Ne znaju Hrvati o sebi zapravo ništa, ne znaju na koji datum slave Dan državnosti, a na koji im nadnevak pada Dan neovisnosti, ne znaju je li uopće ‘neovisnost’ ili ‘nezavisnost’, je li ‘neovisna Republika’ ili je ‘Nezavisna Država’, pa ne znaju onda ni koja im je točno zastava, ni koji je točno na toj zastavi grb, ni koje je točno na tom grbu prvo polje: je li crveno ili je bijelo, ako je bijelo je li uopće bijelo ili je srebrno, ako je srebrno je li to polje u reljefnom prikazu udubljeno ili izbočeno, ako je izbočeno je li izbočeno u odnosu na pozadinu ili u odnosu na udubljeno polje, i ako je u odnosu na udubljeno je li to prvo izbočeno polje onda crveno ili bijelo.
Ili srebrno.
Boja prvog, gornjeg lijevog polja u povijesnom grbu možda je i najveća tajna hrvatske povijesti: punih se posljednjih dvadeset pet godina tako najveći historiografski, heraldički, veksilološki i kafanski autoriteti u državi spore oko toga kako ‘počinje’ šahovnica na hrvatskoj zastavi. Može, dopuštam mogućnost, zvučati budalasto za jednu ozbiljnu europsku naciju, ali ta stvar – je li dakle prvo polje crveno ili bijelo – od najvišeg je njenog strateškog značaja. I što je najgore, uopće nije retorička zajebancija: boja nesretnog prvog polja njihova grba Hrvate definira politički, kulturno, civilizacijski, pa čak i državnopravno eo ipso. Sasvim je, jasno, druga stvar što najozbiljnije pričamo o činjenici kako u Europi danas uopće postoji nacija koju definira boja jednog polja na državnom grbu.
Problem je ispao u tome što naši pređi jebeno prvo polje kao problem nisu vidjeli punih pet stotina godina, sve otkad datira najstariji poznati prikaz hrvatske ‘šahovnice’ – onaj na pročelju kuće gradskog suca u Herzog-Friedrichstrasse u austrijskom Innsbrucku. Iako na tom prikazu grb ima šesnaest polja i prvo je bijelo, već tridesetak godina kasnije, na pečatu kojim Sabor potvrđuje krunu Ferdinanda Habsburškog, grb ima čak šezdeset četiri polja i prvo je crveno: u glasovitom Fojničkom grbovniku odjednom ima dvadeset pet polja, ali je prvo opet bijelo, na zastavi bana Jelačića iz nekog je razloga dvadeset polja, a prvo je opet crveno, pod mađarskom krunom ponovo je dvadeset pet polja, ali je prvo sada bijelo, pod Karađorđevićem prvo je polje opet crveno, u NDH je vraćeno bijelo, a u Titovoj Jugoslaviji crveno.
Nije se, ukratko, znalo ni koliko hrvatska šahovnica uopće ima polja, a kamoli koje je boje ono prvo, šarao je tu tko je stigao i kako je htio, sve dok Franjo Tuđman na konstituiranju višestranačkog Sabora 1990. nije u gornji lijevi kut grba ponovo umetnuo bijelo polje, pa ni pola godine kasnije Zakonom o grbu, zastavi i himni RH konačno dokinuo sve historijske nesporazume, i službeni državni grb jednom za svagda – ili barem do danas – uredio dodavši mu gore ono Todorićevo lovište, pa preciziravši kako je na štitu, citiram članak 7., ‘prvo polje u gornjem lijevom kutu crvene boje’.
Prvo polje crvene boje Hrvatima su, eto, nacrtali državotvorni HDZ i sam Otac Nacije Franjo Tuđman glavom, s crvenim prvim poljem državotvorni su sljedbenici Tuđmanova kulta u ratu pobijedili Srbe, ušli u Ujedinjene narode i dočekali rimskog papu, s crvenim prvim poljem igrali su olimpijsko finale s Dream Teamom, postali svjetski prvaci u rukometu i bili treći na Mundijalu, pa ipak državotvorni sljedbenici Tuđmanova kulta svoje državotvorno domoljublje i tuđmanovsko državotvorlje i dvadeset pet godina kasnije umataju u zastavu i grb s prvim bijelim poljem.
Zastavu s prvim bijelim poljem na grbu hrvatski desničari tako i dan-danas zavjerenički švercaju na predizborne mitinge i aerodromske dočeke, mašu njima na stadionima, dvoranama, koncertima i dernecima, poluilegalno, u brk žandarima i policiji, kao da je 1876. ili 1976., kao da će zbog nje najebati i kao je ta policija jugoslavenska ili mađarska, a ne policija već dvadeset pet godina slobodne, samostalne i suverene Republike Hrvatske.
Zanimljiv je to fenomen. Je li to zato što je prvo bijelo polje, hm, tradicionalno državotvorno, a crveno, hm, historijski slugansko? Teško: ‘državotvorno’ bijelo polje Hrvatima je prva nacrtala poljsko-litvanska dinastija na peštanskom dvoru, Hrvati su ga, kako smo vidjeli, imali i pod austrijskom i pod mađarskom i pod njemačkom čizmom, dok su prvo crveno polje imali bogami i na zastavi slavnog bana Jelačića i na pobjedničkim zastavama 1945. i 1995.
Da je dakle ljutim hrvatskim desničarima do pokazivanja svoga hrvatstva, oni bi jednostavno mahali službenom zastavom međunarodno priznate Republike Hrvatske. Kad stoga mašu zastavom i grbom s prvim bijelim poljem, oni ne pokazuju svoje službeno državljanstvo, već svoj službeni svjetonazor: to je bijelo polje, da se ne zajebavamo ni mi ni oni, ljutim Hrvatima važno zbog toga i samo zbog toga što je takav bio grb nacističke NDH, i ni zbog čega drugog.
Osim ukoliko, dopuštam mogućnost, u šatoru u Čavoglavama ne sretnete nekoga tko će vam objasniti da on štuje samo onaj grb kojim je Maksimilijan I. prije petsto godina označio austrijsku vlast nad hrvatskim zemljama. Čak, uostalom, i da jest tako, i da Maksimilijanovu lentu smatraju hrvatskijom od Tuđmanove, nesretno se bijelo polje u ovih dvadeset pet godina mahanja, pošteno ili nepošteno, definiralo kao ustaški znak, i ne postoji baš nitko tko njime 2016. godine – usred suverene Hrvatske sa službenom hrvatskom zastavom i službenim hrvatskim grbom – maše nesvjestan te konotacije.
Ili, točnije, nitko osim predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
‘Ne vidimo ništa sporno u tome’, objasnio je tako Ured predsjednice RH kad je neki emigrantski bilmez za njena nedavnog posjeta Kanadi iskoristio priliku i uslikao se iza raširene zastave s notornim bijelim poljem u društvu gospođe Grabar-Kitarović, baš kao da pozira sa seoskom snašom, Miss sjetve Požeško-slavonske županije na derneku u Čečavačkom Vučjaku. Njegovo idiotsko objašnjenje kako se ‘takav stijeg vije ispred svake Hrvatske Katoličke Crkve u Kanadi’ lijepo ocrtava državotvorni doseg Predsjedničinih prijatelja: argument kako se stijeg s crvenim poljem – ne znam kako bih to plastičnije objasnio – već četvrt stoljeća vije ispred svake Hrvatske Državne Institucije u Samostalnoj i Suverenoj Republici Hrvatskoj, uključujući i Ured Predsjednice, bio bi jači samo kad bi povijesna činjenica Republike Hrvatske bila jača od povijesne činjenice Nezavisne Države Hrvatske.
I kad bi, jasno, gospođa Predsjednica u tome stijegu vidjela išta sporno.
Nema, eto, identitetski sluđenijeg i sjebanijeg naroda od Hrvata. Ne znaju oni ni koje im je prvo polje na grbu, ni koji im je zapravo grb na zastavi, ni koja im je onda zastava države, ni koja im je uopće država.
Ni tko joj je poglavnik.
Preuzeto sa Novosti
